"Ako su ljudi ravnodušni, djela su uzaludna. Ne bavim se ljepotom života, nego njegovim užasom", rekao mi je svojedobno umjetnik Stjepan Gračan u razgovoru dok smo obilazili njegovu izložbu u Gliptoteci HAZU, a bilo je to prije nekoliko godina. Ova je rečenica možda i najbolje sumirala njegov opus.
Stjepan Gračan, autor mnogih javnih skulptura, među kojima je i ona posvećena Vladimiru Nazoru u parku Tuškanac Zagrebu, te Kumice na Dolcu, nekadašnji dekan Likovne akademije, profesor na Umjetničkoj akademiji u Osijeku i suosnivač poznate umjetničke grupe Biafra, preminuo je u 82. godini života. Ime za kumicu na Dolcu, Barica su izabrali građani, a model je izrađen prema Đurđici Jančić, prodavačici s dugim stažom na tržnici Dolac. Gračan je, kada je o javnim skulpturama riječ, i autor kipa Marije Jurić Zagorke u Tkalčićevoj ulici
Rođen je u Prugovcu 1941. godine. Prvo odabire studij povijesti umjetnosti i psihologije, nakon kojeg se odlučio za Akademiju. Diplomirao je kiparstvo na Likovnoj akademiji šezdesetih godina prošlog stoljeća kod Antuna Augustinčića, poznatog, među ostalim, i po mnogim skulpturama Josipa Broza Tita, i u njegovoj se radionici neko vrijeme nakon stjecanja diplome i zadržao. Prije toga je studirao povijest umjetnosti i pisao mnoge likovne kritike, a na njega je, govorio je, ponajviše utjecala naša najutjecajnija teoretičarka Vera Horvat Pintarić: "Naučila me, prije svega, da ne treba oponašati prirodu, nego stvarati nove oblike".
Iako je učio kod Augustinčića, njegovi su raniji radovi bili više pod utjecajem Vojina Bakića. Kako mu je atelje izgorio u požaru 1979. godine, nisu sačuvani. Grupu Biafra osnovao je s Mirom Vucom i Ratkom Petrićem. Bila je to jedna od ključnih umjetničkih grupa sedamdesetih godina na ovom prostoru uz Grupu šestorice. Pod utjecajem pop-arta, smatrali su da je "nefiguracija stvar prošlosti".
Teme koju su zanimale Biafru bile su građanski ratovi, politička ubojstva i dr. U tim je fazama stvaralaštva ovaj umjetnik oblikovao leš vijetnamskog dječaka u kutiji, nastao u doba rata u Vijetnamu, dok osamdesetih radi ciklus posvećen djeci koja su rođena s oštećenjima, često bez ekstremiteta, kao nuspojavom lijeka koji su trudnice uzimale protiv glavobolje i mučnina pedesetih.
Kada sam odlazila na spomenutu izložbu u Gliptoteku, nisam znala što očekivati, Gračan nije prethodno dugo izlagao, barem ne u većem obimu. Ono što sam vidjela dalo mi je do znanja da je ovaj kipar, iako je tada bio već u svojim sedamdesetima, i dalje u naponu snage. I da je riječ i dalje o jednom od najboljih suvremenih kipara. Teme su bile i dalje žestoke: skulpture pobačenih fetusa onako kako izgledaju u šestom mjesecu trudnoće, skulpture nagorenih dječjih tijela na podu koja leže uz nagorene praščiće, gotovo spaljena tijela odraslih ljudi koji su, unatoč skoroj smrti, u erotskom zanosu, "krvavi" Isus raširenih ruku koji lebdi sa stropa nad posjetiteljima, skulpture ljudi koji su se rađali bez ekstremiteta i sl.
Sve je pritom prštalo od boja i raznih materijala, od poliuretana, preko poliestera, stiropora do sasvim obične gaze; neki od tih materijala nisu trajni, skulpture će trajati tridesetak, četrdesetak godina, no umjetnika to ne zabrinjava, kako mi je tada rekao, nije ih stvarao za vječnost.
Ovaj, kako se pokazalo veliki erudit govorio mi je da su na njega utjecali Valerije Michieli, Vanja Radauš te njemački ekspresionisti, a zajednički su im, kako je pisao kustos izložbe Zdenko Rus, "prikazi žrtve".
Béla Hamvas jedan je od umjetniku najomiljenijih autora, njemu je posvetio ciklus golemih obješenih svinja koje vise sa stropa, inspirirao ga je i "Sedmi pečat" Ingmara Bergmana, potom Friedrich Nietzsche i "Tako je govorio Zaratustra", a fetusi koji su obješeni na zidu u prozirnim vrećicama za pohranu namirnica inspirirani su Huxleyjem i njegovim djelom "Vrli novi svijet".
Gračanov me pristup umjetnosti podsjetio na ono što danas radi i na europskoj razini promiče Talijan Maurizio Cattelan, enfant terrible suvremene likovne scene.