Vladimir Kulić, profesor arhitekture na sveučilištu na Floridi, beogradski đak, zajedno s hrvatskim teoretičarem Marojem Mrduljašem autor je istraživanja o socijalističkoj arhitekturi i urbanizmu koje prati i izložba u Gliptoteci HAZU.
Jeste li očekivali ovako veliki interes za projekt?
- Najveći broj gradova u kojima živimo sagrađen je u razdoblju socijalizma, većina ljudi rođena je i odrasla u tom okolišu i identificira se s njim i sasvim je prirodno zanimanje za vlastitu okolinu. Osim toga, nakon godina popucalih veza pojavljuje se interes za ono što je bilo preko granice, za zajedničku povijest, publika želi otkriti što je slično, što različito u odnosu na zajedničko iskustvo bivše Jugoslavije. Tu je priča o tome kako Skoplje poslije potresa 1963. gradi znameniti Kenzo Tange, a taj je projekt UN koristio kao pilot za sve međunarodne programe pomoći nastradalim područjima.
Opera u Skoplju
Za Operu u Skoplju, koju su gradili slovenski arhitekti, tvrdite da anticipira forme Zahe Hadid...
- Čitava regija bivše Jugoslavije ima projekte koji anticipiraju što se danas događa u arhitekturi 30, 40 pa i 50 godina ranije. Osim Opere, tu je primjerice Bakićev spomenik na Petrovoj gori, nastao prije ostvarenja Franka Gehryja.
Je li to bila posljedica Titove politike?
- Nisam siguran koliko je to samo Titova politika, skloni smo tako etiketirati čitavo razdoblje. To je nešto veće od Tita, postojao je niz obrazovanih i snažnih ličnosti koje su omogućile da kulturna scena funkcionira na način na koji je funkcionirala.
Richterov paviljon
Pišući o Richterovom paviljonu na EXPO-u 1958. tvrdite da je paviljon izvana bio fantastičan, no prati ga loš unutarnji prostor...
- Taj raskorak je i dobra ilustracija svega što se događalo u bivšoj Jugoslaviji. Izuzetnom pojedincu kao što je Richter omogućeno je da ostvari svoju viziju, iako nije ostvarena u svom maksimumu. U kasnijim se paviljonima situacija interijera bitno popravlja. Jugoslavija na ovim nastupima predstavlja svoj projekt kao nešto što je vrlo značajno na međunarodnom nivou, sve se izložbe vrte oko teme samoupravljanja, pokušavamo shvatiti gdje živimo. Riječ je o trajnom eksperimentu koji se ne fiksira u jednoj točki.
Koji bi još projekti trebali biti međunarodno prepoznati?
- Sklon sam spomenutom Richteru. U posljednje se vrijeme bavim opusom Bogdana Bogdanovića. I osobno sam ga poznavao, no uvijek mi je bio zastrašujuć zbog nevjerojatne erudicije, imao sam neki strah uhvatiti se u koštac s njegovim opusom. Zatim tu je Juraj Neidhardt, hrvatski arhitekt u Bosni, jedan od rijetkih arhitekata koje je plaćao Le Corbusier, pa nedavno preminuli arhitekt Vladimir Mušič, koautor Splita 3, projekta koji je bio prekretnica u urbanističkom smislu na području bivše Jugoslavije i koji je privukao pažnju velikog broja stranih arhitekata, osobe poput Jane Jacobs, koja je bila u stvari svetac zaštitnik povratka na ulicu.
Split 3 i potvrđuje tezu kako su se nekad gradili projekti koji su bili prilagođeniji čovjeku nego danas?
- Tu se javlja problem generalizacije. Jugoslaviju je nemoguće opisati u jednoj definiciji, postoji čitav niz, u pozitivnom smislu, ekscesnih situacija. No, nikad se nije formirala jasna i prepoznatljiva škola od koje možete napraviti jednostavan identitet, kao što su Finci uspjeli “prodati” nešto što jasno poznajemo kao finski dizajn. Iako potječu od identičnih okvira predratne ljevice, u Zagrebu i u Beogradu, Richter i Bogdanović su dijametralno suprotni. Postoji niz snažnih ličnosti, Ravnikar, Magaš, Dobrović... od njih se ne može napraviti jasno prepoznatjiva škola.
Ali im je vrijeme dalo da dišu...
- Da. S jedne strane nisu bili pritisnuti ideološkim okvirima kao u ostalim zemljama istočnog bloka, a s druge strane nisu bili pritisnuti tržištem kao arhitekti Zapada.
U početku su vladale predrasude prema Novom Zagrebu kao spavaonici. Iz današnje perspektive to je humano mjesto za život. Kao i u Novom Beogradu?
- Te predrasude nisu vezane samo za naš prostor, to je sudbina čitavog modernističkog urbanizma; vrlo je brzo uslijedila njegova direktna negacija, i riječ je o globalnoj pojavi koja je došla sa Zapada. Na Zapadu je, porastom kupovne moći, socijalna struktura modernističkih naselja praktički uništena. Sredinom sedamdesetih, kada je dignuto u zrak naselje u St. Louisu, Charles Jencks je to proglasio trenutkom smrti moderne arhitekture. U Novom Zagrebu, Beogradu i drugim gradovima bivše Jugoslavije, i to je specifično, to se nije dogodilo zbog socijalne dinamike koja se na neki način konstantno održavala život u takvim naseljima. Ona su postala poželjna za život, i danas, 40-ak godina kasnije ovi se dijelovi grada promatraju kao uspjeh. Tu su se rodile i odrasle generacije koje se identificiraju s prostorima, što pokazuje i prilagodljivost ljudske vrste fizičkom prostoru. Ranijim je generacijama ovaj prostor djelovalo nehumano jer je bio različit od prostora u kojima su odrastale. Današnjim generacijama djeluje sasvim solidno. Ne treba zaboraviti da su u vrijeme izgradnje ovdje bile ledine, u međuvremenu se ostvario Le Corbusierov san o stanovanju u parku.
S druge strane, tu je niz modernističkih građevina koje propadaju. Ima li nešto što vas najviše boli?
- Teško je reći. U nekim zemljama bivše Jugoslavije modernističko se još uvijek negira. Skoplje je bio kozmopolitski grad, no zadnjih je godina direktno negiran novom izgradnjom za što imput dolazi sa samog vrha države. Tu je i zgrada Generalštaba u Beogradu Nikole Dobrovića koja je pod zaštitom, ali se svako malo pojavi neki državni funkcioner koji bi je prodao kao skupocjenu nekretninu. Kao kupci spominju se šeici ili Donald Trump koji će tu napraviti najluksuzniji hotel u Europi. Ta se predizborna bajka prodaje bez ironije ili osjećaja nelagode da se predlaže skidanje zaštite s nečeg što je kulturno dobro. No, u Beogradu imate i pozitivan slučaj Televizijskog tornja na Avali, koji je također stradao u bombardiranju, a sagrađen je u isto vrijeme kao i Generalštab, obnovljen je donacijama građana kao jedan od simbola grada.
Sve su Titove kuće bile bijeli dvori
Vi ste se bavili i simbolikom Titove Kuće cvijeća?
- Bavio sam se, u stvari, više spekulativnim, manje istraživačkim pričama o Titovim rezidencijama, što one simboliziraju i kakvu su ulogu imale u legitimizaciji sistema i Titove vladavine. Bilo mi je zanimljivo, primjerice, da je Tito imao sve bijele kuće, od Bijelog dvora u Beogradu, do bijele vile na Brijunima, kuće u Kumrovcu, Bele hiže u Zagrebu (Vila Zagorje, Richter, Ostrogović), rezidencije s potpisom arhitekta Zlatka Ugljena u Bosni... Sve su ove bijele vile formirale mrežu građevina koje se vezuju na Tita i tako su na neki način simbolički okupile prostor Jugoslavije i njega postavile kao poveznicu. S jedne strane, imamo sliku Tita gdje preuzima jezik vlasti (Bijeli dvor), ali mijenja kontekst. U zemlji poput Jugoslavije ne možete biti samo aristrokrat da biste vladali pa onda imate Kumrovec kao protutežu gdje je Tito prikazan kao čovjek iz naroda, Brijuni ga prikazuju kao pripadnika svjetskog jetseta... Toj višestranoj slici koja se formirala, dakle, znatno je pridonjela i arhitektura njegovih rezidencija.
Je li to bilo smišljeno?
Nisam siguran da je to bilo planski. Koliko mi je poznato, interijer Belog dvora, koji je Tito zatekao, prije Drugog svjetskog rata, radili su isti autori koji su radili interijer Bijele kuće u Washingtonu. A ako pogledate Titov grob u Kući cvijeća on je vrlo sličan Roosveltovom grobu. U stvari se preuzima arhetip koji se onda prevodi u jugoslavenski okvir.