NOVI RADOVI Neviđena, nježna strana velikog slikara u ciklusu punom erotike

Sve je na ovom djelu naslikano nježnom nijansom ružičaste boje, i žena i Vespa, i dva suncobrana. Svi su oblici na toj slici obli. Je li lako naslutiti naziv slike? Baš i ne. Riječ je o novom radu Borisa Bućana koji se zove “U vagini”, jednom od djela koja su nastala u posljednjih godinu dana. Slika ima sedamdesetak, moći ćemo ih vidjeti na izložbi “Ulica”, koja se u subotu u podne otvara u Gliptoteci HAZU.

Inspiracija Courbetom

Tako, dakle, Bućan vidi ovaj motiv? “To je jedan prizor, ustvari. Najviše me za ovu sliku inspirirao znameniti Courbetov akt, koji smatram jednim od najljepših aktova u povijesti umjetnosti”, govori.

Brzi i samouvjereni potezi, rukopis je vidljivo Bućanov, no slika zapravo nije povezana s ostalima: “Dugo sam robovao ideji umjetnosti sa Zapada da slika mora biti jedna misao, jedan ciklus. Sada hoću da svaka pojedina slika na izložbi bude posve udaljena od druge”, govori.

No, ako ćemo, ipak, gledati skupne poveznice, u novom je ciklusu mnogo ženskih protagonista. Mnogo je, preciznije rečeno, aktova, svi su naslikani zlatnom bojom. Žene su nage, no pod rukom su im torbice, na nogama cipele, obično visokih peta, frizure su im besprijekorno uređene. Čekaju tramvaj, sjede u foajeu kazališta, na kavi... Oko njih je mnoštvo ljudi, no gledaju svoja posla, njihovu golotinju kao da nitko ne primjećuje, iako nije uobičajena za naslikan prizor. U foajeu kazališta, precizinije, zagrebačkog HNK, primjerice, na premijeri je među svim ljudima i naga dama s tamnom torbicom, oslonjena uz stepenice. Upravo je takav prizor Bućan ugledao dok je bio u kazalištu. Dama je imala prozirnu haljinu? “Ne, crnu. No, ja imam rendgenski vid”, šali se.

Jednake dimenzije

Zašto je gotovo sve aktove naslikao zlatnom bojom? “To me pitao i jedan moj kolega. Potraga za ružičastim inkarnatom, to je prošlo vrijeme, devetnaesto stoljeće. Zlatna je boja ono što, među ostalim, smješta sliku u dvadeset i prvo stoljeće, u naše doba.”

Sve su slike jednakih dimenzija, 140 puta 140 centimetara. Neobičnih je prizora čitav niz. Jedna od upečatljivijih slika izložbe zove se “Žena sa sjekirom na glavi”. Naime, sjedeći na Britancu, Bućan je ugledao ženu kose zavezane u rep, koji ga je podsjetio na oblik sjekire. Pa je naslikao tu ženu, u crnoj haljini na bretele, i njezinu prijateljicu, te crvene stolce na Britancu, koji su naslikani u nemiru, pa izgleda kao da je netko tamo napravio krvoproliće. Ženina je kosa siva. Bila je sijeda? “Ne, nego sam želio naslikati metal sjekire.”

I tako zapravo nastaju Bućanove najbolje slike, slijedom asocijacija koje su često golom oku nevidljive, rep koji podsjeća na sjekiru pa sljedećom asocijacijom i na krvoproliće. Na taj način svjedoče o sposobnosti uočavanja.

Britanski trg Bućanova je svakodnevnica. Lako ćete ga ugledati, obično u prijepodnevnim satima, kako sjedi u kafiću, naizgled udubljen u svoje misli, no ustvari je u potrazi za novom inspiracijom. Prizore prvo skicira u svoj mali, tamni blok, a potom ih u obližnjem ateljeu prenosi na veliko platno. Britanac se provlači kroz sve njegove cikluse posljednjih godina, na cikluse koji se baziraju na asocijacima, na oblicima koji se pretapaju jedan u drugi, na igri riječi koje su povezane sa slikom. Teško da će se u suvremenoj umjetnosti naći tako snažna veza između jednog umjetnika i jedne lokacije.

‘Morate biti na ulici’

“Prizori na Britancu velegradski su”, tvrdi Bućan. Već je, dakle, opjevao taj slikovit trg, koji mu svaki dan iznova daje novi prizor, koji mu daje inspiraciju za njegova sve bolja djela; crvene stolice, crveni suncborani za vrijeme Sajma antikviteta u nedjelju, ispod kojih vire šeširi, dame sa svojim psima koje su na kavi. Ulica je, uostalom, njegov atelje, to jasno ističe, odatle i naziv izložbe: “Nema smisla šetati lijevo-desno po ateljeu. Gledati život je važno, jedino u tom slučaju ne možete pogriješiti. Morate biti na ulici da vidite da su se stolci pretvorili u mačke, da vidite koliko zlatna kosa žene podsjeća oblikom na vlati trave.” Uz zlatnu, crna i crvena na njegovim slikama čine jake kontraste. No, mnogo je i sive boje: “Siva me privlači. Sve je asfalt oko mene. Kad izađem iz stana ili iz ateljea, sve je sivo. Podsjeća me i na Kafku.”

Lako je primijetiti da na pojedinim slikama pozornost obraća i na modne detalje, primjerice, spomenute torbice ili cipele. Povremeno ga za čitavu sliku inspiriraju ti detalji, primjerice crne štikle ili žena u ljubičastim čarapama, ili dama tamne, ravno odrezane i kratko podšišane kose, ili djevojka u tamnoj minici...

Uz izložbu bit će tiskana i knjiga, uvijek jednako privlačnog malog, kvadatnog formata, za koju tekst piše Vera Horvat Pintarić. Riječ je o četvrtoj suradnji velike povjesničarke umjetnosti i slikara. Među ostalim, ona izdvaja sliku koja se zove “Ništa se ne događa” te bilježi: “‘Ništa se ne događa’, kaže slikar, a ipak toliko se toga vidi u slikanom prizoru: u sredini sivkastog pločnika leži pas koji drijema i čeka. Njegovo je runo bijelo i crno, a crna je i gospodareva noga upućena prema njemu. Velika crvena ravnina u dnu ukoso presijeca sliku, jer crveno je neophodno, zbog malog crvenog stola sa sniježnobijelim stolnjakom, bijelo što odgovara bjelinama crnog psa. Dimenzionalne razlike su nestvarne, a prizor podupire žuti telegrafski stup koji nikada nije u toj boji. Nešto malo stvarnosti i mnogo mašte.”

Nelagoda u razgovoru

Mnogo mašte ovog slikara vodi i prema sljedećim prizorima: stolac na balkonu izgleda kao da lebdi na nebu, ljiljani se u igri svojih stabljika i listova pretvaraju u unutrašnjost gotske katedrale, žena koja se od nelagode zacrvenjela u razgovoru, iznad sebe drži crveni kišobran jednake boje pa se razlika jedva vidi, neobično odjevena djevojka, koju je ugledao na otvorenju jedne izložbe u Muzeju suvremene umjetnosti, ima neobičnu torbu, koja je na njegovoj slici pretvorena u odrezanu glavu ljubavnika (“Takve priče obično i završe na ovakav način”, primjećuje, napola u šali).

Slike su to, dakle, pune naracije, kako i sam naziv izložbe kaže, prizori su to s ulice. No, ne samo s ulica Zagreba. Primjerice, inspiracija su mu i vrata Umjetničke galerije Dubrovnik, koja zapravo podsjećaju na paučinu. Ružna fontana u Rovinju na kojoj stoji gigantski galeb, i posve je jasno što ovoj fontani galeb čini, i što umjetnik o njoj misli.

No, osim te naracije, pripovijedanja, jaki su i njegovi gotovo pa apstraktni prizori, koji su rjeđi. Primjer je slika “Vrata”, na kojoj je sve u crnoj boji, a samo u daljini, iza malo odškrinutih vrata, nazire se jarka svjetlost, što je ujedno i jedini izvor svjetlosti na slici; sve su ostalo tamni, mračni namazi. Pa slika na kojoj znatnim dijelom sve čini dominantna crvena boja, osim crnih golubova u rubnom, gornjem dijelu slike.

Gledali smo, do sada, nekoliko Bućanovih slika koje spajaju riječ i tekst, neobične oblike i asocijacije, primjerice na izložbi “Kad sam se družio s golubovima”, nazvanoj prema naslovnoj slici na kojoj je prazna cipela i uz nju otisak golublje noge, ili “Stakleni ljudi”, a riječ je o ciklusu nastalom kad je umjetnik istraživao kako bi izgledao svijet od stakla, vidjeli smo dame koje umjesto kišobrana nose crkvena zvona na glavi te akt Šestinčanke, odjevene u crvenu boju, s tamnim trokutom. Već je opjevana umjetnikova izolirana, no moćna pozicija na suvremenoj sceni, kao i njegov plakat za “Žar ptica” na naslovnici londonske izložbe koja je govorila o povijesti europskog plakata. Pisali smo kako se njegovi radovi nalaze i u od njujorškoj MoMA-i, kako je izlagao svoje dizajnerske radove u Le Lieu du Design u Parizu te kako je dobio nagradu Hrvatskog dizajnerskog društva za životno djelo.

Kao sedamdesete

Ono što je interesantno u njegovu opusu neprekidna je mijena, istraživanje. No, ovaj ciklus podsjetio je svojim nazivom, “Ulica”, na sedamdesete godine, važno razdoblje u životu Borisa Bućana, razdoblju koje je obrađeno u novoj knjizi Suzane Marjanić o povijesti hrvatskog performansa.

Njegova je umjetnost i onda i sada izlazila na ulicu, bilo da je napisao “Laž” na svilenoj zastavi pa to izvjesio van ili obojao fasadu na Savskoj cesti, što je bilo tada, ili da portetira ulice Zagreba uz Britanac, kakva je danas situacija.