NOGOMETNO PRVENSTVO Od kiča Fifinih plakata do oštre kritike grafitera

Duh plave boje na čijem tijelu piše Maracanazo, kojem pljusku daje igrač Brazila u žutozelenom dresu, podsjetnik je na nikad prežaljeno finale ove zemlje kada su na Svjetskom prvenstvu 1950. izgubili od Urugvaja, dva prema jedan. Ne samo da se sjećaju svakog detalja po njih tragične utakmice odigrane prije 64 godine, već taj gubitak ima i svoje ime - Maracanazo, što bi u prijevodu s portugalskog bilo nešto kao - pušiona na stadionu Maracana.

Brazilci obožavaju nogomet, no mnogi od njih jasno vide i drugu stranu medalje prvenstva. Naime, spomenuti je grafit jedan od rjeđih navijačkih prizora koji su posljednjih dana osvanuli na ulicama Sao Paola i Rio de Janeira.

U Vila Flavia

Ostali, kojih je mnogo više, pričaju o potrošenih 11 milijardi dolara državnog novca koji je trebao biti uložen u infrastrukturu potrebnu, među ostalim i za obrazovanje i zdravlje. Njihova vlada smatra da se ulaganje u prvenstvo isplati. Oni ne.

Vizualno najjasniju poruku poslao je ulični umjetnik iz Sao Paula Paulo Ito. Na osnovnoj školi naslikao je prizor koji će po svojoj prilici ubrzo postati ikonom pobune, ako to već i nije; dječak, izbezumljen od gladi, sjedi za stolom u dvorištu iza trošne ograde i drži vilicu. No, umjesto jela, na tanjur mu je servirana lopta i on brizne u očajnički plač. Poruka je jasna: siromaštvo ne samo da se nastavlja, već su životi mariginaliziranih pogoršani. “Neka jedu lopte”, kako dobro parafrazira kritičar Guardiana.

Paulo Ito je spomenuti prizor prvo želio naslikati na novom stadionu Itaquerao, na čijoj je gradnji poginulo nekoliko radnika, a osim što nisu bili zadovoljeni svi sigurnosni uvjeti, spominjalo se i da mnogi od tih radnika honorare nisu dobivali mjesecima. Zatim je želio naslikati grafit u faveli, no zaključio je da njima taj prizor očaja ne treba, ionako ga svaki dan žive, pa je im je naslikao ono što su poželjeli, među njima i nogometne zvijezde, a prizor dječaka s loptom nastao je preko noći, na školi, što i jest najbolji odabir.

No, zato je u predgrađu Sao Paula, grada od 20 milijuna stanovnika, u naselju Vila Flavia, gdje jesu većinom favele, osvanuo sljedeći grafit: dvije djevojke, odjevene u zelenoplavi dres brazilske nogometne reprezentacije, stoje jedna pokraj druge. Prva, kratko pošišana, skoro ćelava, gleda po strani, dok u ruci napeto drži strojnicu. Iza nje blista novi stadion. Kraj nje stoji djevojka kovrčave kose i plače, dok u pozadini gledamo posve drukčiji prizor; dotrajale škole i kuće u kojima jedva da ljudsko biće može živjeti.

Brazil ima jaku scenu ulične umjetnosti, što je prepoznao i međunarodni umjetnički establishment, među ostalim i na izvrsnoj izložbi u Kunsthalleu u Frankfurtu, 2013. uz Sajam knjiga.

Bez kompromisa

Tamo je među ostalim izlagao i ulični umjetnik poznat kao Speto, punim imenom Paulo Silva; Speto, koji je započeo karijeru 1985. godine, na kraju vojne diktature, najbolje je opisao snažnu prisutnost ove umjetnosti: “Sao Paulo je grad koji često nije fer prema svojim stanovnicima. To je agresivan grad. Mi nemamo plaže niti pejžaž da ljude trgnemo iz njihove rutine. Grafiti donose boju i inspiraciju”. Neki su od ovih umjetnika samouki, drugi su završili akademiju, no u ovom trenutku ovi su beskompromisni autori sada jaka podrška aktivistima koji nastoje ukazati na nejednakost, sve veće siromaštvo i iseljavanje ljudi iz kvartova u kojima su živjeli, bilo što se tamo gradio stadion, bilo što si više nisu mogli priuštiti najam u dijelovima grada u kojima je cijena naglo porasla.

U blizini stadiona Maracana osvanuo je grafit koji prikazuje armadila, maskotu prvenstva, zajedno s prascem; obojica su u finim odijelima i zadovoljno puše cigaru. Oni su zadovoljni, dok ih za ostale ih nije briga. Na drugom prizoru armadilo drži u ruci pištolj uperen ka natpisu; “Želimo obrazovanje, ne represiju”.

Na ulicama je i grafit djeteta odjevenog u dres brazilske nogometne reprezentacije kako se pokušava uspenjati po krovovima favela, dok ga iz pozadine promatra naoružani policajac. Tu je i grafit lopova u crvenom, kičastom odijelu i s povezom preko očiju, koji vreću s novcem iz državnog proračuna baca u WC, što je jasna kritika na državu koja je obećala, kako tvrde aktivisti, platiti prvenstvo mahom iz privatnog budžeta, no obećanje nije ispunila. Nisu dobro prošli oni koji su odlučili samo naslikati svog omiljenog nogometnog idola; naime, preko grafita s likom Neymara, prekriženo je njegovo ime, zajedno sa oznakom Nikea, dok mu je preko glave nacrtana navučena crna kapa.

Dio karnevala

Uličnoj se sceni pridružila i Coca cola; oni su vizuale napravili u suradnji s uličnim umjetnikom Spetom. Iz Coca cole su izjavili kako su željeli izbjeći stereotipe. Koliko im je to i uspjelo, može se spekultirati, donekle čak i jest. No, zato je sasvim jasno da to nije uspjelo Fifi; za razliku od sjajne brazilske grafiti scene, Fifa se nije proslavila svojim službenim plakatima. Njihovi dizajneri nisu izbjegli niti jedan klišej vezan uz Brazil; svi su stereotipi tamo, otprilike kao kad se odgovara na izboru za Miss o želji za ljepšim i boljim svijetom. Vizualno je najkičastiji plakat s dvije hiperrealistične papige koje nešto cvrkuću na gornjoj prečki gola. Tu su i katedrale, plaže, sunce, nogomet koji teče žilama stanovnika...

Uz te banalne poruke na plakatima, mogu se vezati i poruke koji braziliski aktivisti upućuju Fifi; mašina ste koja proizvodi novac, tražite od nas mnogo, nećete nam zauzvrat ostaviti ništa, samo stadione od kojih će polovica zjapiti prazna kad odete.

Luis Fernandes, brazilski ministar sporta, ima svoje viđenje situacije, te je stranim novinarima rekao sljedeće: “Nije mudro niti pravedno ograničiti vodeći sportski događaj na svijetu na malu grupu bogatih zemalja. To nije slika svijeta 21. stoljeća”.

Paolo Ito, ulični umjetnik, ne gaji preveliku nadu da će njegov grafit mnogo toga promijeniti, no: “Uzrujan sam kako stvari funkcioniraju u Brazilu, i zato sam stvorio ovaj grafit. Ipak, za razliku od umjetnosti u muzejima i galerijama, ulična je umjetnost dostupna svim ljudima. Mislim da će se ljudi, potaknuti grafitom, ako ništa drugo, onda oko svega zamisliti. Koliko će to imati realnog efekta, nisam baš siguran.”

Ito je vrlo vjerojatno u pravu. Naime, sve je izgledniji scenarij da će ovi grafiti s ulica, iako puni skepse i potaknuti bijesom, završiti, i sami kao dio sveopćeg karnevala.