NOĆ MUZEJA Hommage Mimari u njegovom muzeju...iako Rembrandt ipak nije Rembrandt

Kolekcionarstvo je strast. Modni magnat François Pinault tumači, primjerice, kako ga jedino sakupljanje umjetnina uspije udzrmati iz uspavane svakodnevice.

Kako bi izledao pogled na povijest umjetnosti u Zagrebu bez Strossmayerove galerije ili Mimare, kako Split bez donacija Ive Tartaglie, tema je ovogodišnje Noći muzeja, koja sutra počinje u 18 sati otvaranjem u Palači HAZU. Naime, jedanaesta Noć po redu bavi se kolekcionarima i donatorima. Ove godine u programu je Noći muzeja, koju u prosjeku posjeti između 200 i 300 tisuća ljudi, gotovo 250 institucija, muzeja, ali i knjižnica i arhiva.

U mnogima od njih moći će se pronaći nepoznati podaci o kolekcionarima.

Muzej Mimara tako ima novu ravnateljicu, nakon što je dugi niz godina na njegovu čelu bio Tugomir Lukšić. Riječ je o Ladi Ratković Bukovčan, koja je prethodno u Muzeju vodila zbirku stakla. I upravo je izložba koju otvara na Noć muzeja, ove godine posvećena kolekcionarima i donatorima, prva veća izložba kojom će se predsaviti javnosti.

Izložba je nazvana “Donator Ante Topić Mimara - ostvarenje vizije”, što zvuči pomalo i naivno u kontekstu svih priča koje su se pojavile nakon smrti ovog donatora, no nova ravnateljica, koja je Mimaru dobro poznavala još od svojih studentskih dana i koja je u ovom muzeju od samog početka, tumači: “Ja sam veliki Mimarin fan, i dan danas. Vjerujem da je imao najbolje namjere. On nikada nije tvrdio da je riječ o gotovom poslu, da su sve datacije umjetnina konačne. I tada nam je rekao da ćemo imati što istraživati svoj čitav radni vijek.”

Ravnateljica se sjeća kako je zračio inteligencijom, volio pričati o umjetninama te govorio pet stranih jezika. “Nikoga ne idealiziram, no boli me ta količina negativne energije i misticizma koja se poslijednjih godina nakupila oko donatora. A da smo u Americi, o njemu bi snimali film”, ističe.

Kaže, doduše, da je za taj misticizam djelomice kriv i sam Mimara: “Sviđala mu se ta mistifikacija oko njega, često je tome i namjerno pridonosio”.

Sljedeće godine obilježava se trideset godina Muzeja Mimara (i 120. obljetnicu njegova rođenja), a u međuvremenu su, kaže, svi kustosi mnogo radili i mnoga djela reatribuirali. Primjerice, slika “Krist koji nosi križ” pripisana je Vicenzu Cateni umjesto Leonardu da Vinciju, potvrdili su da “Sveta obitelj sa svetim Ivanom” pripada Domenicu Beccafumiju, a da “Portret Saksije”, supruge slavnog nizozemskog slikara, nije naslikao Rembrandt nego Govert Flinck. Iz stalnog su postava povukli i “Portret oca” pripisan Rembrandtu, i “Krajolik” pripisan Turneru... Za Van Goghov rad “Bretonske žene u šetnji” su, pak, potvrdili autentičnost, “Križare pred Carigradom” Claudea Lorraina atribuirali su Jean-Baptisteu Forestu, i djelo nazvali “Orijentana povorka”...

Mimaru su i mnogo napadali, primjerice, kontroverzni britanski kritičar Brian Sewell (koji je nedavno preminuo) tumačio je: “Mimara je slon u sobi o kojem nitko ne govori. Vrijeme je da hrvatska javnost napokon prizna da je njegova zbirka puna lažnih umjetnina.” Konstantin Akinsha, zamjenik direktora američke Komisije za kulturu i umjetničku baštinu, pisao je da se Mimara pogrešno izdavao za predstavnika jugoslavenske vlade za povrat umjetnina, i tako sakupljao. I dok su kustosi riješili neke atribucije, teško će riješiti mnoge od dilema oko Mimare, primjerice, je li on bio Ante Topić rođen u Korušcu ili Mirko Maratović iz dalmatinskog zaleđa.