Mnoštvo je ljudi prije neki dan u redu čekalo da pogleda izložbu koja se otvorila u garaži u dvorištu privatne kuće na zagrebačkoj Trešnjevci, a komentar je jednog posjetitelja bio: "Otvara li se ovo Meštrović", aludirajući na velike gužve na gornjogradskom prostoru. Riječ je o netom pokrenutom projektu mladih studenata, koji ga namjeravaju širiti. Garaža je, inače, u svijetu često izlagačko, neformalno mjesto, u garažama se često znaju naći djela nekih od najboljih suvremenih autora, a kod nas je dodatno poticana činjenicom da su mnogi zagrebački muzeji stradali u potresu, pa mladi autori rijetko gdje i imaju izlagati.
Postoji još jedna zagrebačka galerija u garaži, u Ilici, Kamba, koja postoji već neko vrijeme. Razgovarali smo s jednima i s drugima.
KVADAR, Studentska grupa
Studentsku grupu Kvadar, koja je od ovog tjedna počela izlaganje po trešnjevačkim garažama, čini mnogo mladih kreativaca.
Nositelj projekta Kvadar je Udruga studenata Akademije dramske umjetnosti F420. Studentski umjetnički kolektiv Kvadar čine studenti povijesti umjetnosti Nela Drach, Ela Junaković, Tin Marušić i Emma Sabljić te student produkcije Tibor Vukelić, dok je grafički dizajn radila studentica Lucija Lozančić. Svi su, reći će, u Kvadru otprije prijatelji i kolege.
Zadovoljni su i oni atmosferom na otvaranju: "Došlo je mnogo ljudi, sigurno njih par stotina. Očekivali smo dosta posjetitelja, ali ne možda toliko. Stvarno smo jako zadovoljni odazivom i količinom podrške. Čini nam se da je ljudima možda nedostajalo ovako nešto na sceni. Atmosfera je bila opuštena i ugodna, što možda ponekad i nedostaje na otvorenjima. Umjetnica Astrid Jakšić je i na otvorenju imala performans, odnosno slikala je autoportret uživo, što mislimo da je bilo jako interesantno za vidjeti jer je to jedinstvena prilika da vidimo kako izgleda slikarski proces. Posjetitelji su bili i više nego oduševljeni Astridinim radom i slikama."
Projekt su, govore, pokrenuli zbog mnogih problema: "Prvi je zajedničko nezadovoljstvom galerijskom monotonošću. Zbog toga je i pristup umjetnosti vrlo elitistički i nepristupačan većini, pogotovo onima koji se ne kreću u "umjetničkim", "kulturnim" krugovima. Drugi problem je nepovezanost studenata povijesti umjetnosti na Filozofskom fakultetu i Akademije likovnih umjetnosti. Naša prvotna ideja bila je umrežiti studente umjetnike i studente povijesti umjetnosti, a kasnije smo odlučili kako bi ipak bilo najbolje umrežiti što više studenata s različitih smjerova i umjetničkih akademija. Krenuli smo s idejom grupnih studentskih izložbi, ali smo primijetili da je takvih izložbi na sceni mnogo pa smo pokušali osmisliti nešto posebnije."
Daleko od sterilnih prostora
Odlučili su se za garažne prostore prvenstveno da se odmaknu od konvencionalnih, često sterilnih galerijskih te muzejskih prostora: "Garaže su nam se učinile kao zanimljiv odabir u kojemu imamo dovoljnu slobodu za osmišljavanje kreativnih rješenja, a njihov ambijent ima poseban šarm u koji se naknadno može intervenirati. Zbog velike količine garaža u različitim dijelovima grada imamo mogućnost promjene lokacije, a time i približiti umjetnost široj publici." Na pitanje je li među ostalim ovo i reakcija na činjenicu da mnogo muzeja stradalo u potresu u Zagrebu, odgovaraju da jest, no samo djelomično: "Postoji malo prilika za samostalno izlaganje studenata. Obično se tu radi o nekim grupnim izložbama gdje nemaju prilika toliko se slobodno izraziti i izaći izvan okvira jednog medija. Međutim glavni problem smo primijetili u tome da se studenti povijesti umjetnosti rijetko povezuju sa studentima Akademije, a i same institucije su slabo povezane. Potom smo samostalno odlučili inicirati takvu vrstu povezanosti. Svi mi ćemo jednoga dana raditi zajedno i šteta je da u studentskim danima propustimo takvu priliku."
Pop up galerija
Bitan dio osnovnog koncepta im je oblik pop-up galerije, galerije kojoj se svakom izložbom mijenja lokacija. "Za prvu izložbu izlagali smo u garaži jedne od kustosica iz kolektiva. To nam je uvelike olakšalo i proces pripreme i održavanje otvorenja jer smo bili na poznatom terenu i imali smo mogućnost boravljenja u stanu dok radimo. Što se tiče traženja garaža, ne tražimo idealnu garažu. To su uglavnom dosta neodržavani prostori i svaki ima određene manjkavosti/probleme, što nam je ustvari šarmantno, a ima i pozitivnu stranu." Govore i o svjetskim trendovima izlaganja u galeriji: "Koliko smo vidjeli na svjetskoj sceni, tu se uglavnom radi o velikim garažama za više automobila koje su prenamijenjene dugoročno u galerije. Isto tako, ako se radi o garažama manjih dimenzija kao što je naša, one su uglavnom transformirane u bijeli, čisti galerijski prostor. S obzirom na to da mi djelujemo kao pop-up galerija takva dugoročna transformacija nije moguća, niti potrebna." U garaži izložbu nije postavljati lako: "Postavljanjem izložbe u garaži uglavnom dolazimo do tehničkih problema. Garaže su uglavnom nedovoljno održavani prostori za potrebe izlaganje i često su krcate stvarima. Tako smo i ovu garažu prije svega morali isprazniti i dobro očistiti. To sve za sobom nosi probleme vlage po zidovima što nam je ustvari i bila najveća prepreka. Pa su nam se slike i zalijepljena svjetla stalno odljepljivali, stoga smo morali tražiti adekvatna rješenja kako bi sve uspješno postavili. Drugi problem predstavlja struja, odnosno manjak svijetla u garaži, ali taj manjak nam upravo nudi mogućnost poigravanja s različitim zanimljivim rješenjima rasvjete. Tijekom procesa čišćenja i pražnjenja garaže našli smo puno stvari koje smo integrirali u izložbu, kao što su kazetofon, betonske cigle, drvene letve..."
Objašnjavaju i po kojem principu biraju autore: "Uglavnom se radi o studentima koje smo prethodno poznavali i čije smo izvrsne radove ranije vidjeli. U nekoliko susreta smo zajednički odlučili čiji bi se radovi dobro uklapali u naš koncept projekta. Naravno, cilj nam je kroz ovaj projekt umrežiti i upoznati što više studenata i umjetnika, stoga planiramo u budućim ciklusima autore birati prema prijavljenim radovima i idejama na natječaju."
Planiraju i sljedeće izložbe, ali i ljetno izdanje Kvadra koje će se održati na Jadranu. Povezat će i glumu, film, glazbu, s likovnošću, a želja im je izaći i na međunarodnu scenu.
GARAŽA KAMBA: "Tih 15-ak kvadrata nekako su za nas veći od života."
Garaža Kamba, pak, nalazi se u Ilici, i postoji već niz godina. Mnoštvo je suradnika na projektu, na naša su pitanja odgovarale Mihaela Zajec i Marija Kamber. Marija Kamber objašnjava nam kako je ovaj projekt započeo: "Prvotno, Garaža je trebala osvanuti u novom ruhu samo na jedan dan. Naime, 2017. godine smo Anja Leko i ja otvorile udrugu kao odgovor na kraj faksa i generalno stanje da smo željele raditi nešto, bilo što u trenutku na razmeđi sigurnosti i neizvjesnosti koje ‘puštanje u svijet‘ donosi, iako o nekakvoj strukturi, strategiji o tome što bi to nešto bilo nije, još. bilo govora. I onda sam na proljeće iste godine dobila poziv od svoje starije sestre Nataše Raus, da je pokrenut Projekt Ilica, koji cilja aktivirati prostore duž osi Ilice, te da bismo mogli napraviti nešto s tatinom starom garažom. Sjećam se točno kako je tekao taj proces od razgovora do sakupljanja i aktivacije umjetnika, jer sam u tom trenutku sjedila u kiparskoj klasi na Jabukovcu (ALU nastavnički) i odmah pričala s Anjom, Tomislavom Hršakom i Domagojem Hmurom, te je u kratko vrijeme sakupljena grupa nekih 15-ak umjetnika, koji su kroz tjedan dana rada u garaži čistili, bacali, lakirali, transformirali i na kraju priče, reagirali. Rezultat je bilo pop-up otvorenje izložbe koje je otvorilo neku novu perspektivu koja je tražila još, koja je u tom trenutku barem, učinila sve mogućim. Uslijedile su još dvije izložbe. Ta prva ekipa, Anja, Tomek, Domagoj, Vida Meić i Josip Drdić, su u prve dvije godine rada napravili nevjerojatnu stvar da priča krene od želje i entuzijazma do nečega što stvarno ima potencijala."
Odakle im, garaža, nastavlja: "Pripada mom tati, Kambi. Mislim da je mladim autorima izrazito veliki problem nedostatak prostora za djelovanje, što ih u neku ruku prisiljava na okretljivost i prilagodljivost, traganje za novim modelima izvođenja ideja i koncepata u alternativnim uvjetima. Korištenje atipičnih prostora kao prostora umjetnosti je zasigurno nešto što će se još razvijati te su garaže ponekad idealno mjesto za takve akcije, posvuda su, ponekad prostrane i spremne za neki novi garage band ili garage studio. Od prominentnijih mi padaju mi na pamet Fire Station Artists‘ Studios u Dublinu koji su se smjestili u prostoru stare vatrogasne postaje i, doduše mnogo veća od nas, praška Garage Gallery, koje obje postavljaju radove etabliranih i novodolazećih umjetnika."
Mihaela Zajec objašnjava: "Ušli smo već u osmu godinu, što i nama ovako zvuči dugo. U tom smo vremenu svi odrasli, neki su otišli iz užeg kolektiva (ali ne i iz Kambe kao promatrači, podržavatelji i prijatelji), a neki novi, podjednako sjajni ljudi su nam se pridružili. Bilo je uistinu raznih situacija, što najdivnijih koja ćemo sa smiješkom vječno pamtiti, što onih malo manje zabavnih, koje također s vremenom postaju anegdote koje se pričaju novopridošlicama. Zajedno smo kroz Kambu formirali i, kao što je jedan od kolega primijetio, vjerujemo da ćemo se i ‘pred penziju‘ nalaziti u obližnjem kafiću, prisjećati se i iznova dijeliti sve situacije. Ne znamo uistinu kako prenijeti ono što nam ta garaža predstavlja, tih 15-ak kvadrata nekako su veća od života. Naravno, sam prostor može biti i prolazan, ali ta energija, svi ti ‘naši‘ ljudi koji su dio kolektiva, tzv. kambići, a ponajviše taj osjećaj vlastite mikro zajednice kroz koji upoznajemo i sami sebe, i brojne umjetnike, i najrazličitije koncepte i načine razmišljanja umjetnika i svi zajedno imamo jedno sigurno utočište, kako prostorno tako i mentalno, vjerojatno je najvažnija stvar koja je proizašla iz dosadašnjeg iskustva." Mihaela Zajec, nastavlja: "Kroz godine smo razvili vlastitu publiku, tako je većina posjetitelja dobro upoznata s funkcioniranjem prostora i u pravilu na to gledaju izuzetno pozitivno. Ipak, uvijek je zanimljivo gledati posjetitelje koji dolaze po prvi put te zbunjeno, ponekad i s nesigurnošću, promatraju okupljene kako sjede, hodaju, gledaju, komentiraju i razgovaraju ispred otvorenih garažnih vrata. Kada nam, pak, pristupe ubrzo se prilagode te, uz pokoje pitanje je li to stvarno riječ o garaži, postanu i sami dio te začudne grupacije koja tamo provodi vrijeme. Ljudima je, naravno, svako odmicanja od uobičajenih modela jednostavno drugačije, no u konačnici došli su pogledati izložbu, sudjelovati na radionici, poslušati razgovor, a to radimo dovoljno kvalitetno i profesionalno unatoč, naizgled, opuštenoj atmosferi da ne ostavlja previše prostora za osuđivanje atipičnog galerijskog prostora isključivo po toj liniji."
Vanzemaljski par
Pitamo iz za anegdote, ne sumnjamo da ih je mnogo u ovim uvjetima postavljanja. Marija Kamber prepričava: "Ima jako puno toga što mi asocijativno pada na pamet na ovo pitanje. Jedan od favorita mi je definitivno instalacija Andreja Beštaka i Svana Matice Radulovića Flux Capacitor (2019.), gdje su uprizorili scenu mjesta nesreće vanzemaljskog para koji se svojim autom zabio u vratnice garaže u ambijentalnoj audio-vizualnoj instalaciji. Također se sjetim i Life is Grejp (2020.) Dore Brkarić, u kojem su Dora i Boris Barukčić ispunili Kambu grejpovima među kojima su nepomično ležali goli u nekom obliku susreta meditacije i kome izazvane tehnološkim prežderavanjem. Uz to, moram spomenuti da su mi programski najdraži rezidencijalni programi, jer u njima imamo priliku kustoski ući u minucioznije razrade koncepata u suradnji s umjetnicima pa bih tako tu istaknula I covered my head as debris rained over me iz 2022. godine argentinskog umjetnika Matiasa Romana Alemana, francuskog umjetnika Huga Barangera i austrijskog umjetnika Matthiasa Hurtla, u kojem smo odlazili u ranojutarnje pohode u ornitološki rezervat na Savici slušati i snimati ptice te koji je na kraju priče stvorio narativ o ornitologu, njegovom domu i laboratoriju te slušanju gradskog ptičjeg svijeta u buci grada u kretanju između jednog i drugog - program je bio koprodukcija Kambe i Karasa, te je izložba realizirana u obje galerije, s umjetničkom šetnjom koja ih je povezivala. S druge strane, uvijek postoje i izazovi. Generalno u Kambi pokušavamo ne blokirati umjetnički proces samo zato što bi nama bilo produkcijski komplicirano i zahtjevno, ne ograničavamo bušenja, bojanja, vješanja, skakanja, ali uvijek očekujemo da se dvorišna zajednica poštuje, jer ipak jesmo dio nekog šireg ekosistema. Mislim da tu ponekad dolazimo do najvećih prepreka, u činjenici da prostor koji mi smatramo svojim (dvorište) i drugi koji ga koriste smatraju svojim te da je rješenje u nalaženju balansa. Dosta često umjetnost ima taj trenutak gdje se čini daleka i zastrašujuća ljudima koji je ne konzumiraju redovito te pokušavamo barem u okvirima ovog našeg dvorišta ostati pristupačni. Što se tiče samih izazova na postavima, ponekad se zna dogoditi neko stanje kaosa, ali imamo sreću što do sada nismo nikad našli na umjetnika ili umjetnicu s kojima nismo mogli pronaći zajednički jezik."
Nabrajaju i mnoge planove u budućnosti, te zaključuju: "Još je jedna novina da tijekom godine mijenjamo umjetničko vodstvo, u kojem će umjetnica Ivana Stećuk preuzeti vođenje Kambe".