SLAVA ANTOLJAK

Nepoznata članica zvjezdane generacije dizajna počela je kao vrlo tražena modna krojačica

Slava Antoljak
 Jl Urednici
Šire je ovih dana njezin rad kontekstualiziran na izložbi u koprivničkoj sinagogi, Kulturnom centru prim. dr. Krešimira Švarca

Slava Antoljak bila je jedna od briljantnih domaćih dizajnerica tekstila, surađivala je s poznatim umjetnicima, među ostalim s Vjenceslavom Richterom, Edom Murtićem, Bernardom Bernardijem i Ivanom Piceljem. Nastupila je s mnogim autorima i na znamenitom Milanskom trijenalu 1957. te na EXPO-u 1958. godine u Bruxellesu, prvoj poslijeratnoj međunarodnoj izložbi tog profila.


Tada je kritika i štampa, podsjetimo, jugoslavenski nastup uvrstila među pet najboljih. Bio je to, ujedno, najveći uspjeh u povijesti nastupa na svjetskim sajmovima.

image
Vrtna garnitura Slave Antoljak na 11. Trijenalu u Milanu 1957.
Jl Urednici


Ispravljena nepravda

Radeći u tkalačkoj radionici i modnome salonu prvo kao Slava Švarc, što je bilo prezime njezina prvog supruga, a poslije povratka iz rata, djelujući kao slobodna umjetnica Slava Antoljak (prezime je uzela po drugom suprugu), pedesetih i početkom šezdesetih godina bila je jedna od naših najpoznatijih primijenjenih umjetnica. No, kako su se dizajneri rijetko potpisivali u poslijeratnom razdoblju, sve se smatralo kolektivnim radom, o ovoj se autorici manje zna u široj javnosti.


Nepravda je djelomice ispravljena na stranici dizajnerice.com, na kojoj se mogu pronaći najvažniji radovi ove autorice i još mnogo žena koje su djelovale kroz povijest na području dizajna i ostavile traga. Šire je ovih dana njezin rad kontekstualiziran na izložbi u koprivničkoj sinagogi, Kulturnom centru prim. dr. Krešimira Švarca. Izložbu je priredio povjesničar umjetnosti Marijan Špoljar.

Uz predmete koje je oblikovala, mogu se pogledati i mnogi arhivski dokumenti, kao i fotografije iz privatnog života, primjerice nje i njezina sina zajedno u partizanima. Izložba traje do 25. srpnja.

image
stol po dizajnu Slave Antoljak
Jl Urednici


Slava Antoljak rođena je 1905. u Đelekovcu kraj Koprivnice u imućnijoj seljačkoj obitelji Čoklica, poznatoj u selu i po nadimku Mantarići. Već kao djevojčica uči ručni rad. Udala se mlada, kao 19-godišnjakinja, za Milana Švarca. On je bio vlasnik tadašnjeg poznatog koprivničkog hotela i restauracije K caru u koju su u ono doba svi zalazili.


Dok se on bavio ugostiteljstvom, ova je koprivnička Žuži Jelinek šivala, tkala, plela i radila modne šešire, te je u Koprivnici držala Krojački i kitničarski salon, najprije na Zrinskom trgu, od 1928. godine u Dugoj ulici, a od početka tridesetih u dvorištu hotela K caru, koji se nalazio na Florijanskom trgu.


Kako tumači autor izložbe: “U odluci da stvara pomogli su joj i atmosfera i ambijent vlastitoga doma, liberalni svjetonazor hrvatsko-židovske obitelji posvećene poslu. Građanski duh i navike bili su, usprkos željama obitelji da radi u hotelu, stimulativni okvir unutar kojega se mogla razvijati i tražiti nova znanja, iskustva i izazove, te iskušavati nove tehnike unutar tradicionalnih vještina.”


Tečaj u Brnu

Sin Krešimir prisjećao se kako je njegova majka “plela, štrikala, heklala, šivala, jedno vrijeme čak izrađivala i ženske šešire, neko vrijeme muške i ženske kožne rukavice, sve do prelaska na tkanje”.


Sredinom desetljeća otišla je na tkalački tečaj u Brnu. Nakon povratka u Koprivnicu nabavila je i veći tkalački stroj na kojem je izrađivala sve proizvode koje je lokalna zajednica od nje tražila, a narudžbi je bilo mnogo. Radila je i modernije krojeve za dame, no polazište za njezin rad bio je i ostao tradicionalni tekstil.


Izbio je Drugi svjetski rat. U studenome 1943. godine otišla je sa suprugom Milanom i sinom Krešimirom u partizane, najprije na Papuk, gdje je vodila radionicu za izradu odjeće za partizansku vojsku. Kasnije je odjeću za partizane šivala i u drugim oslobođenim dijelovima. I u otežanim uvjetima šumskih radionica priručne su manufakture uspješno radile i nakon što je ova autorica premještena na iste zadatke u druge krajeve oslobođene Hrvatske. Iz rata je izašla s visokim vojnim činom majora.

image
Slava Antoljak sa sinom u partizanima
Jl Urednici


Neposredno poslije rata, nakon selidbe u Zagreb, udala se za zagrebačkog pravnika Josipa Antoljaka, inače brata povjesničara Stjepana Antoljaka. S novim prezimenom započinje i posve drukčije razdoblje njezina života i stvaranja. Ranih pedesetih godina povezala se sa zagrebačkim primijenjenim i likovnim umjetnicima, uključila se u djelovanje ULUPUH-a, a bila je i suosnivačica Studija za industrijsko oblikovanje, važnim za budućnost dizajna.


Nastup na Trijenalu

Kako tumači Špoljar: “Sa životom u provinciji, mukotrpnim obrtničkim djelovanjem, s klasičnom obiteljskom pričom i ratom iza sebe, već u srednjim godinama i u novome ambijentu njezina je pozicija bila koliko netipična toliko i izazovna. U Udruženje primijenjenih umjetnika primljena je 1951. godine i od tada, zahvaljujući i svojoj otvorenosti i socijalnim vještinama, stječe veći krug poznanika, prijatelja pa suradnika.”

image
stolica po dizajnu Slave Antoljak
Jl Urednici


Kruna svih napora Studija za industrijsko oblikovanje kojeg je Slava Antoljak bila suosnivačica nastup je na poznatom Milanskom trijenalu. Slava Antoljak nastupila je na dijelu manifestacije gdje je sedam nacionalnih inicijativa, iz Francuske, Italije, Zapadne Njemačke, Švedske, Danske, Finske i Jugoslavije, izlagalo stambene ambijente u posebno izgrađenom paviljonu te u dijelu nacionalnih prezentacija, a na jugoslavenskoj izložbi, koja se bavila umjetnosti povezanom s tradicijom, izlagale su i četiri autorice iz Hrvatske.


Kako navodi Špoljar: “Nedvojbeno je u Milanu najveći uspjeh postignut u izložbenoj sekciji stambenih interijera: model stana koncipiran i realiziran sudjelovanjem članova Studija za industrijsko oblikovanje osvojio je srebrnu medalju i pokazao stvaralački potencijal, pa i razinu društvene svijesti. Ili, kako je u osvrtu na sudjelovanje na Milanskom trijenalu napisala Vera Sinobad-Pintarić: “Takav standard namještaja mogao bi se na domaćem tržištu zaista poželjeti.”

image
tapiserija s motivima Ivana Picelja
Jl Urednici


U fundusu MUO

Na Trijenalu je, među ostalim, kao sastavni dio dnevnog boravka, bio izložen kauč koji su oblikovali Boris Babić i Mario Antonini, a tkaninu jekreirala i tkala Slava Antoljak.


Među radovima s potpisom ove autorice, a dobar ih se dio nalazi u fundusu Muzeja za umjetnost i obrt, jesu naslonjač iz 1975. koji oblikuje s Richterom i Rosićem, prostirka iz iste godine i tabure te tapiserija po motivu Ivana Picelja...


Slava Antoljak preminula je u Zagrebu 24. siječnja 1968. nakon dulje bolesti.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
02. studeni 2024 18:21