U Školi primijenjene umjetnosti u koju sam išla od 1972. - 1977. gotovo cijelu godinu crtali smo portret. Model je sjedio uvijek u istoj poziciji, a mi smo se povremeno premještali kako bismo promijenili kut gledanja. Svi smo morali odraditi putanju od 180 stupnjeva. Tko nije izvršio taj zadatak, nije mogao proći godinu. Većina je mrzila taj dosadan zadatak. Ali nitko od profesora nije nam objasnio zašto moramo crtati portret sa svih strana. Vjerojatno smo trebali sami doći do te spoznaje, tj. da se radilo o nekoj vrsti studije portreta i da se identitet osobe koju gledamo i crtamo transcendira u vizualni doživljaj. I ja sam imala određenu nelagodu koju sam na moju sreću preokrenula u bolji osjećaj, tj. pretpostavljala sam da bi se iz zanatskog drilanja i vježbanja...