NAJBOLJI STRIJELAC U POVIJESTI HNL-a 'Kolekcionarstvo je moja najveća strast, ali i posao od 0 do 24 za koji je potrebna maksimalna koncentracija'

U nogometu Davor Vugrinec bilježi 146 golova upisanih u HNL-u, što je i dalje nedosegnut rezultat.

U mirovini od nogometa, bavi se kolekcioniranjem umjetnina. Susrest ćete ga na otvaranjima izložbi koje ga zanimaju, za željenu će umjetninu probdjeti ili putovati čitavu noć, strpljivo čekati koliko treba, pa i godinama, nadmetati se. Vidjeli smo nekoliko izložbi iz djela njegove kolekcije, počevši od one u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu prije par godina.

Večeras otvara izložbu u Muzeju likovnih umjetnosti Osijek, pokazuje i neke nove umjetnine. Koncentrira se na kapitalna djela, ne kupuje stihijski već promišljeno. Kolekcija se danas razlikuje od njegovih početaka, kada je kupovao djela sugrađana, Miljenka Stančića i Ive Režeka, iako su neka djela iz tog razdoblja i danas u kolekciji.

Novi tip kolekcionara

Uoči izložbe Vugrinec nam govori: “Izložba završava 1940. slikom ‘Crtač’ Lea Juneka, što je jedno od novih kapitalnih djela u zbirci. Smanjili smo raspon godina, jer je izložba u Zagrebu završavala pet godina kasnije, no povećali smo broj djela”, kaže. U kolekciji, inače, ima i umjetnine nastale do sedamdesetih godina prošlog stoljeća, no to će pokazati na nekoj drugoj, zasebnoj izložbi.

Vugrinec nam ističe još nekoliko radova, koji će se prvi put moći vidjeti, uz Junekova “Crtača”, koji je i na naslovnici kataloga. Kako kaže: “Na izložbi je nekoliko djela Ivana Meštrovića, među kojima su braća Katunarić nova akvizicija. Također je na izložbi i jedna od kapitalnih ‘Splitskih luka’ Emanuela Vidovića, potom ‘Autoportret’ (Cinik) iz 1921. godine Vilka Gecana... Sveukupno će se izložiti sedamdeset pet slika i dvadeset skulptura.”

Na pitanje koliko je posvećen ovom poslu, je li riječ o tipičnom radnom vremenu? “To je strast, posao od 0 do 24, potrebna je maksimalna koncentracija”, kaže. Dobro je upućen u zbivanja na sceni pa na pitanje nedostaje li mu neki rad u kolekciji koji priželjkuje, Račić možda, odgovara: “Sve su važne slike Josipa Račića u institucijama, izuzetak je samo slika u privatnoj kolekciji. Ako i kada bude na prodaju, bit ću zainteresiran”, kaže.

Dodaje da ima jedno drugo ime koje priželjkuje, no ne želi otkriti koje.

Naziv je osječke izložbe “Kolekcija Vugrinec. Riznica hrvatske moderne umjetnosti”, kustos je Ivan Roth, autor izložbe je Zvonko Maković. Maković, među ostalim, piše o novom tipu kolekcionara koji se javlja nakon dvijetisućitih, koji znaju što žele, putuju, obrazovani su, dobar ih je dio danas u četrdesetim godinama.

Također, nabraja neke kolekcije iz povijesti, mnogi od tih radova našli su se danas u kolekciji Davora Vugrinca, npr. “Penelopa” Bele Čikoša Sesije i “Vrijesa” Mate Celestina Medovića iz zbirke su Marka Polića, formirane još prije Drugog svjetskog rata, potom Dušana Plavšića, Vladimira Arka, Franje Kajfeža, obitelji Branka Gavelle, arhitekta Stjepana Planića. Neka su djela otkupljivana, osim od nasljednika kolekcionara, i od nasljednika umjetnika, npr. Režekova, Becićeva, Junekova, Motikina.

Junekov “crtač”

Maković objašnjava u predgovoru i podrijetlo slike “Crtač” Lea Juneka. Slika nije ostala neprepoznata u doba kada je nastala, dapače, kritika, ali i njegovi kolege, prepoznali su ju kao važno djelo. Junek, nekadašnji pripadnik Grupe Zemlja, počeo je slikati “Crtača” u Parizu u lipnju 1940., neposredno nakon njemačke okupacije Francuske.

U francuskoj je prijestolnici Junek već petnaestak godina, zaljubio se u ovaj grad na prvi pogled prilikom jednog rezidencijalnog boravka, i odlučio ostati. Tamo su i danas neka njegova važna djela. Kako tumači Maković: “Taj tragični događaj (njemačke okupacije, op.a.) nastojao je Junek upisati u sliku ‘Crtač’, ali bez naglašene dramatičnosti”. Slika je neposredno nakon što je nastala poslana u Zagreb, gdje je iste godine i izložena, do 1944. izgubio joj se svaki trag.

Potom je pronađena u jednom privatnom stanu, izložena je u Rijeci kad ju utjecajni kritičar Radoslav Putar naziva međašem. Vraćena je potom u Francusku i kako tumači Maković, “u proteklih pola stoljeća bila vrlo kratko dostupna sredini koja je u njoj otkrivala niz iznimnih vrijednosti”. Maković za ovu sliku, kao i samu zbirku, ima samo riječi hvale, kako navodi: “Ulaskom ključne Junekove slike, a ključne i za hrvatsko slikarstvo druge polovine prošloga stoljeća, Kolekcija Vugrinec potvrdila je status koji nema niti jedna druga privatna zbirka u Hrvatskoj. Ta je najnovija akvizicija samo posljednja u nizu kapitalnih djela naše umjetničke baštine koje se ovdje nalaze”. U kolekciji Vugrinec se inače nalazi i “Autoportret” ovog umjetnika, iz 1934. godine.

Maković, dalje, piše, kako je “nedavno je otkrivena jedna druga Gecanova slika nastala u isto vrijeme kada i “Cinik” s jasnijim referencijama na prethodne autoportrete rađene na tragu Kraljevićevih portreta (Bonvivan, 1912.) i posljednjih autoportreta, ali s dovoljno znakova koji je čvrsto povezuju sa slikom “Cinik”. Ta druga verzija “Cinika” (Autoportret, 1921.) nalazi se u Kolekciji Vugrinec i prvi se put ovom prigodom pokazuje javnosti”. Postoji, inače, još jedna Gecanova slika u kolekciji, ženski akt “Julčika”, također iz 1921.

Meštrović

Među slikama koje će se pokazati prvi put upravo na osječkoj izložbi, a u kontekstu ove zbirke, je “Portret Ante Katunarića” Jerolima Miše. Meštrovićevih je nekoliko radova, Maković među ostalim izdvaja skulpture “Obitelj Katunarić” i “Torzo”. Kako tumači: “Skulptura ‘Obitelj’ sigurno je jedno od najznačajnijih Meštrovićevih djela na kome kipar nastavlja sve one ključne inovacijske osobine koje je primijenio na godinu dana ranijem remek-djelu ‘Zdenac života’, a odnosi se prije svega na primjenu Rodinovih oblikovnih načela”.

Sliku “Braća i sestre” Vladimira Becića mogli smo nedavno vidjeti u Klovićevim dvorima, naslikana je umjetnikova supruga Ljuba s braćom, u rujnu 1920. Na slici je vidljivo trudna, s kćeri Verom, rođenom tri mjeseca kasnije (kasnije supruga diplomata Vladimira, Vera Velebit). Na izložbi su i “Muzika” Ivana Tišova, “U Krčmi” Ignjata Joba, “Pompejanka” Mate Celestina Medovića, Uzelčeva “Magdalena”, Crnčićeva “Djevojčica pred pergolom”...