Tko je mogao znati da su cik-cak motivi na slikama Zlatka Kesera proizašli iz kompjuterske grafike i da se služio prvim računalima kad su se pojavili. Kad je taj osebujni umjetnik u pitanju, sve je moguće. Kesera u svakom slučaju nije pregazilo vrijeme, baš naprotiv, jedan od naših najvećih živućih slikara stvara neumorno u skladu s vremenom u kojem živi, što dobro pokazuje i njegova nova izložba u Galeriji Klovićevi dvori koja nudi još jedan od pogleda na njegovo stvaralaštvo. Među ostalim pokazuje i njegov odnos prema novim medijima. Keserovi digitalni radovi zadnja su stanica izložbe, nastali su u novije vrijeme, neki i za vrijeme ove korona krize. Sedamdesetosmogodišnji umjetnik i akademik ostvario ih je služeći se najnovijim dostignućima tehnologije i pokazao, kako će reći, da je i dalje jako znatiželjan.
Izložba počinje na neki način kronološki, radovima iz sedamdesetih godina, slijede osamdesete, pa devedesete, sve do recentnih, zapravo djela koja su se sačuvala iz nekih razloga jer kako je poznato Keser je sklon preslikavanju pa čak i uništavanju radova.
Njegovu retrospektivu nećemo za sada još vidjeti jer on misli da kad napraviš retrospektivu onda umreš. Dobro to zna i kustosica izložbe Jasmina Bavoljak koja se našla pred nimalo lakim zadatkom. Napraviti izložbu umjetniku koji ne voli da ga se bilo gdje svrstava, a o umjetnosti zna reći da ne voli pričati i da o slikarstvu ništa još ne zna.
"Rekao mi je - ako sam posudila neki rad koji mu ne valja, maknut će ga s izložbe", kaže u šali Jasmina Bavoljak.
"Na izložbi su mnogi radovi koji nikad nisu bili viđeni. Ova slika je bila na Akademiji, nju sam kod njega našla. On preslikava slike i to je problem kad želimo odrediti vrijeme nastanka nekog rada."
"Koja je ovo godina?" obraća se Keseru dok rade završne pripreme za izložbu. Keser se saginje i pokušava odgonetnuti vlastitu dataciju na jednom od velikih platana u jednoj od prostorija. Priznaje da to zapravo u njegovom slučaju nije bitno. Godine nisu važne.
"To su točke sabiranja. Jedna točka jednog razdoblja hvata drugu točku drugog razdoblja i tako si jedna drugoj pomažu i povezuju se. Kao sklopljene ruke. Svi su prsti na broju, ruke su na broju, dodiruju se i tako nastaje jedna cjelina."
Kesera nije lako pridobiti da priča o vlastitom radu, ali je poprilično razgovorljiv o svemu drugome. A što je njemu slikarstvo i umjetnost općenito nego odraz njegovih misli, duha, snova, preokupacija, života na koncu...
"Ako slikar nema hrabrosti napasti svoju vlastitu sliku, ne da je poboljša nego da ona progovori svojom snagom, duhovnošću, onda čemu slikati, ako mi sama slika neće pomoći. Ona se trga od mene da bi postala ono što želi biti", govori Keser. Jasmina Bavoljak pak o samoj koncepciji kaže da je veličina galerijskog prostora na neki način uvjetovala i omogućila monumentalnost formata i istovremeno pokazala da Keser, unatoč mnoštvu mogućih poveznica, zapravo ni od koga pojedinačno ne polazi niti se na koga izravno nadovezuje, da je uvijek svoj i uvijek na početku jedne nove moguće preobrazbe. Keser je sve u svemu zadovoljan, iako, čini nam se, neke bi radove sklonio. Možda više iz činjenice što ih ne može više mijenjati jer naprosto nisu u njegovom vlasništvu.
"Jasmina je dobro riješila postav u smislu konstruiranja doživljaja prostora u kojem se nešto događa kao netko tko je izvan toga. Ja sam za ove radove vezan na jedan drugi način, a ona može biti hladnokrvna i gleda prostornost, gleda što te slike govore međusobno, da li uopće govore ili su nijeme".
A što je njemu važno?
"To ću prešutjeti jer onda ulazimo u područje mistike, religije, znanosti".
Tog dana baš je bio, priča, u ateljeu gdje je našao neke slike koje je preslikao ili uništio.
"Pokajao sam se, ne zbog toga što su to neka remek-djela, nego sam sam sebi odrezao rep. Al kako sam ja kao gušter, stalno mislim da će mi narasti novi repovi, novi ekstremiteti - ako odrežem si ruku, narast će nova. Imam taj jedan čudan samoobnavljajući refleks".
Keser smatra da nisu vremena za raspravljanje o slikarstvu.
"Nešto se bitno promijenilo zadnjih godina, javila se nova civilizacijska ideja bespogovorno. Nismo svjesni početka jedne nove civilizacije u mentalnom smislu, ekonomskom, industrijskom... Pružaju nam se sjajne mogućnosti, a ja ću nastojati da izdržim još barem dvadeset godina jer sam strašno znatiželjan".
Ulazimo u prostorije gdje su zidove prekrile stotine njegovih crteža manjih formata u kojima je, kako tumači, našao način da se izražava autistički.
"Tu sam pokušao zadovoljiti neku svoju vlastitu znatiželju. U ateljeu obično rad neprekidno teče. I to je taj rad koji traje godinama. A ja radim tako da na podlogama sa špenadlom probušim tzv. crteže, zapravo male slike, nazvao bih ih slike na papiru. U ove dvije prostorije zatvorio sam taj svoj pećinski dio prirode.
No u svakom slučaju, što god radim, pokušavam braniti neku svoju duhovnost i iza toga ne stoje nikakve druge namjere".
O motivima s crteža neće posebno govoriti, o njihovom uporištu u stvarnom svijetu, nadahnuću. Bio je, kaže nam ipak, u bolnici neko vrijeme i počeo crtati ruke. Crtam ih oduvijek, na stotinu načina.
"Ljudi koji me poznaju pronaći će šifru i upute za gledanje svega toga".
Ima i religioznih motiva iako ga se, za razliku od recimo Sedera, ne povezuje s tom tematikom. Nije praktični vjernik. Na jednom je crtežu Bogorodica na prijestolju s Ivanom Krstiteljem i Ivanom Evanđelistom.
"Ništa ne poričem, ali se ni ne pitam o postojanju stvoritelja".
A mnogi Keserovi radovi proizlaze iz njegove opsesije šahom.
"Volim šah, nisam čak niti loš šahist. Tu se jedino mogu pohvaliti".
Za vrijeme ove korona krize Keser je dosta vremena proveo na selu gdje su nastale skulpture koje su, među ostalim, proizašle i iz te njegove strasti, pored frustracije što nije u ateljeu i ne može slikati.
- Kad sam bio na selu, na djedovini u Moslavini, u krugu obitelji, radio sam skulpture. Jedna je skulptura 'vizualizacija šahovske partije - detaljno opisuje svoju ideju Keser. Figure je, kaže, krstio njihovim bojama, šest osnovnih boja, šest šahovskih figura. Crvena je dama, narančasta kralj, žuta top, zelena lovac, plava skakač, ljubičasti pješaci... Odigrao je partiju i pokazao završne pozicije, ništa nije izmišljeno, tvrdi.
Skulpture nastale u izolaciji su mu šala, zafrkancija, "kad čovjek nema druga posla".
"Igrao sam se, to su sve igračke, imam tamo puno alata, a kaj bute radili na selu". Jednu je nazvao "Posljednji aplauz u areni provincijskog cirkusa", drugu "Precjep stare sorte jabuke mog djeda", smije se Keser dok objašnjava onako usput o okuliranju, kako se cijepi marelica na bijelu šljivu i druge tajne voćara i voćarstva.
Naš obilazak završavamo digitalnim radovima.
"Sin mi je rekao da si moram nabaviti nove alate, brzo sam reagirao i kupio najbolji Appleov program za crtanje. Dogodila se jedna vrlo zanimljiva stvar, ali prvo morate dobro shvatiti sustav, da crteže možete mijenjati i umnožavati. Originalne ne možete ponavljati ili prebrisavati, dok ove možete. Možete se vratiti i na stari crtež", kaže Keser dok stojimo ispred ekrana na kojem se izmjenjuju njegove prepoznatljive kompozicije, a u pozadini se čuje glazba.
"Izvanredna naprava! Zato i velim da je ova civilizacija fantastična!".
