GORAN TRBULJAK

MOJE PRVE ŠTAFELAJNE SLIKE Poznati konceptualni umjetnik izlaže svoj slikarski opus

Goran Trbuljak
 Biljana Blivajs / CROPIX
U Muzeju suvremene umjetnosti Istre Trbuljak je pokazao svoju dugogodišnju opsesiju slikarstvom na izložbi pod nazivom “Slikarstvo (45 godina neslikanja)”

“Sam sebe sam uhvatio u zamku tog tzv. slikarstva”, kaže Goran Trbuljak, jedan od naših najistaknutijih konceptualnih umjetnika koji je svojim ironičnim, sarkastičnim, za neke i duhovitim pristupom propitivao ulogu i poziciju umjetnika, njihov odnos prema sistemu, kao i odnos pojedinca prema umjetnosti, još od 60-ih i 70-ih godina.

Osim što se smatra jednim od pionira konceptualne umjetnosti na ovim prostorima, Trbuljak iza sebe ima još jednu ozbiljnu karijeru, onu snimateljsku. Snimio je, naime, neka od kultnih ostvarenja domaće kinematografije u režiji Babaje, Berkovića, Schmidta…

Sada, nakon gotovo pola stoljeća umjetničkog rada, napravio je izložbu posvećenu slikarstvu, mediju toliko neprihvatljivom njegovoj generaciji koja je rušila granice i tražila nove načine stvaranja. Generacije za koju je umjetnički čin bio nešto posve drugačije od svega što se učilo na tadašnjim akademijama.

po staklu izloga U MSU Istre Trbuljak je pokazao svoju dugogodišnju opsesiju slikarstvom na izložbi pod nazivom “Slikarstvo (45 godina neslikanja)”. Izložba prati njegovo bavljenje temom slike koje je na početku bilo čisti koncept, “nije mu padalo na pamet da dotakne platno, a kamoli slika po njemu”, da bi na kraju preraslo u nešto sasvim drugo. Nedavno je kupio štafelaj i napravio svoje “prve štafelajne slike”. Reći će Trbuljak, “napravio sam korak unatrag”. Pa čak i onda ako mu povjerujemo, njegov postupak stvaranja štafelajne slike sve je samo ne uobičajen. Ipak je on u glavi ostao konceptualni umjetnik kojem je slikarstvo oduvijek bilo nešto što je zastarjelo, tehnika koja je stvar prošlosti, dok su televizija, fotografija i video, mediji koji su ga od početka intrigirali.

Četrdeset pet godina Trbuljak možda doslovno ne slika, no rezultat jesu slike, drukčije ih se ne može nazvati. Te slike stvara na najrazličitije načine, koristeći se raznim sredstvima, alatima i metodama, nikad slikajući direktno na platno svojom rukom. A sve je počelo još sedamdesetih godina kada je “slikao” po platnu koje je bilo u izlogu na štafelaju u jednom dućanu u Dežmanovom prolazu.

“Dolazio sam nedjeljom i slikao po staklu izloga. Kad sam to radio, tih godina, taj moj čin bio je ironiziranje slikanja uopće. Nisam imao nikakvu namjeru slikati, ali mi se svidjela ideja da na taj način slikam: imaš platno koje je zaštićeno staklom, nikad ga ne dotakneš, a zapravo imaš potrebu slikati. Možeš uzeti i mokru krpu, obrisati i početi iznova.” Nakon toga je kupovao platna, stavljao ih u okvir, slikao po staklu i to fotografirao. Ukratko, stvarao je konceptualne radove u kojima se na neki način rugao činu slikanja. S vremenom, međutim, počelo ga je intrigirati kako doći do platna i ostaviti neki trag. Bušio je rupe po okvirima, sa strane, iza okvira, na staklu…

“Sve je to trajalo kroz neki period. Ovo sve što pričam mogao sam se dosjetiti odmah. Uzeti deset platana, staviti ih u deset okvira i u prvoj godini istrošiti tu ideju. No, meni je trebalo jako puno vremena, i iz razloga što se nisam bavio samo s tim, i nije mi kliker tako radio. Trebalo mi je dugo da se toga svega sjetim.”

pitanje alata Izložba u Puli ima taj začetak “ruganja” slikarstvu, objašnjava Trbuljak, ali na kraju ta zamka u koju je upao je ipak slika. “Godinama te radove nisam doživljavao kao slikarstvo. Ali hoćeš-nećeš, taj format, pravokutnik na kojem je boja, i sve ostalo, to jest slika. Činjenica je, ipak, da su nastale s drugom namjerom.”

Problematiziranje alata slikanja je jedna od tema kojima se Trbuljak bavio tijekom godina u tom svom segmentu rada. “Slikar, kad kupi platno, isprobava napetost tako da ga lupi rukom. Da bih to naglasio, stavljao sam na platno zvončiće kako bih potencirao efekat napetosti platna. Upotrebljavao sam i filmske filtere te metlice, jazz-brushes, koje koriste jazzisti, pa sam i time slikao, koristio sam i udaraljke koje sam umakao u boju te njima intervenirao po platnu aludirajući na one bubnjeve, timpan, koji se čuju svega jednom, dva put tijekom koncerta.”

A na kraju cijelog tog bavljenja slikom, kupio je klasični slikarski štafelaj. Razmišljajući kako će napraviti svoje prve štafelajne slike iskoristio je, kako otkriva, ručicu od štafelaja kojim slikari dižu ili spuštaju platno, stavio je kist na stativ, micao platno, gore - dolje, i tako napravio svoje prve štafelajne slike. Na taj je način, kaže, zaokružio cijeli ciklus. Od tog prvog štafelaja u izlogu do ovog na kojem je “proslikao”.

“S vremenom se dogodilo da je tema slikarstva kod mene prevagnula. Priznajem da su ti prvi radovi bili ironiziranje, jer vrijeme slikarstva za mene je bilo prošlo. Slikao sam po staklu, brisao mokrom krpom, sve to fotografirao, ali platno nisam taknuo. Međutim, prostor koji je bio otvoren za mene počeo se zatvarati, neke teme sam iscrpio, sve ono što se nije ticalo slikarstva, ja i sistem, galerije… no, na sve to treba gledati za zrnom opreza. Jer, ako ja svoje prve štafelajne slike napravim tako da ne mičem kist nego platno, i dalje je to neki komentar na slikarstvo.

koferi puni ideja Jedna se serija radova zove “Monday painting”. Riječ je o slikama na pleksiglasu na kojima je boja, crna, nanesena kistom a skidana špahtlom. “Bilo mi je zanimljivo da nedjeljom slikam po staklu izloga, a ponedjeljkom dođe prodavač iz dućana i skida tu boju sa stakla. To mi je dalo ideju da napravim radove pod nazivom ‘Slikarstvo ponedjeljkom’”. Nazivom aludira i na slikarstvo nedjeljom, kad slikaju amateri. Što je na neki način i on, slikar amater, reći će u svom ironičnom stilu čovjek koji sebe ne voli nazivati ni umjetnikom.

Na izložbi je svoje mjesto našla i jedna slikarska mapa koja je svojevrsna posveta duchampovskoj ideji o slikaru koji putuje sa svojom retrospektivom okolo, ali i jedan Samsonite kofer. “Aludiram i na galeriste na sajmovima koji imaju kofere pune djela i idu s jednog sajma na drugi. Isto tako i na svoje prezime, koje je često bilo krivo napisano. Jedan me prijatelj zvao Torbuljak pa sam spojio ideju krivo izgovorenog prezimena i mogućnosti da postoji jedna vrsta slikarstva koja je specifična za mene: a to je da Torbuljak slika na taj način da platno stavi u kofer, probuši platno, ulije boju i na putu do doma nastane rad.”

I izbor Samsonitea nije slučajan, kao uostalom niti jedan eksponat na izložbi. Iza svega stoji neka priča. A iza Samsonitea je jedna anegdota. “Dok sam se vozio u vlaku s jednim slikarom rekao mi je da je važno da imam u ateljeu formate koji stanu u Samsonite. Kad dođe Amerikanac da može ponijeti odmah sliku sa sobom.”

Kad je riječ o tržištu, Trbuljak je jedan od rijetkih hrvatskih umjetnika čiji se radovi pojavljuju na svjetskim sajmovima, a ima i galerista u Berlinu, Gregora Podnara. Zahvaljujući Podnaru imao je, napominje, dvije velike izložbe u inozemstvu a objavljena mu je i velika monografija. “Svoje” kolekcionare pak za sada nema. “To je ideal svakog umjetnika, da ima svog kolekcionara koji mu sustavno kupuje radove. To su pravi kolekcionari. A to da ti povremeno netko kupi rad s nekom kalkulacijom da će to jednog dana nešto značiti, to nisu pravi kolekcionari”.

Kustos izložbe Mladen Lučić dovodi ove radove u vezu s primarnim ili analitičkim slikarstvom, što Trbuljak tako ne vidi:

“To je ozbiljno slikarstvo, ovo moje nije. Što je bila moja namjera: nisam htio raditi ozbiljnu analizu nastajanja slike, nego je to više komentar na nove mistifikacije oko slikarstva.”

A na čuvenu šalu slikara da konceptualni umjetnici ne znaju zapravo slikati, Trbuljak ima svoj odgovor: “Samo nek se šale, i ja se šalim s njihovim slikanjem.”

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
29. listopad 2024 12:36