Ima li ikakvu vrijednost digitalna kopija Leonardova djela koje godinama čami u švicarskom trezoru, nedostupno stručnjacima i javnosti, a za koje autentičnost nikada nije u potpunosti potvrđena? To pitanje su ovih dana postavili neki eminentni stručnjaci nakon što je anonimni kolekcionar, koji se krije pod pseudonimom @ModeratsArt, kupio nezamjenjivi token (NFT) djela "La Bella Principessa" za koje neki vjeruju da je Leonardovo, a prikazuje Biancu Sforzu, izvanbračnu kćer vojvode Ludovica Sforze, člana glasovite milanske obitelji iz vremena renesanse. Dotični kolekcionar je portret princeze platio nešto više od 103.739 dolara u kriptovaluti putem aukcije na platformi MakersPlace.
Iako su dosad mnoge digitalne kopije umjetničkih djela prodane za velike iznose - u nekim je slučajevima fizički izvornik čak uništen kako bi se njegova "bit" prenijela na kopiju - ovaj je slučaj drugačiji. Dvije tvrtke koje stoje iza prodaje, Holoverse i Scripta Maneant, NFT crteža "La Bella Principessa" opisale su kao "prvi potvrđeni Leonardo da Vinci NFT + HNFT [3D hologramski NFT u kristalnoj kutiji] na tržištu", no taj rad još uvijek se ne smatra originalnim Leonardom i predmet je rasprava među ekspertima.
U najnovijoj Leonardovoj biografiji Waltera Isaacsona, koja je nedavno objavljena i u hrvatskom prijevodu (Školska knjiga), autor piše detaljno o tom djelu, od trenutka kad je otkriveno krajem devedesetih godina prošlog stoljeća:
"Početkom 1998. godine profil mlade žene nacrtane kredom u boji na pergamentu stavljen je na dražbu u aukcijskoj kući Christie‘s na Manhattanu. Umjetnik i predložak bili su nepoznati, u katalogu je pisalo da je to djelo jednoga njemačkog umjetnika s početka devetnaestog stoljeća, koji je oponašao stil talijanske renesanse. Kolekcionar po imenu Peter Silverman, koji je imao oko za uočavanje skrivenog blaga, ugledao ga je u katalogu i to ga je silno zaintrigiralo".
Silverman je ponudio 18 tisuća dolara, no pretekao ga je drugi kupac koji je portret, tada još uvijek neidentificirane ljepotice, na koncu platio 22 tisuće dolara. Ali, kako piše Isaacson, devet godina poslije ponovno je ugledao crtež u jednoj njujorškoj galeriji te ga je uspio kupiti po istoj cijeni po kojoj ga je galerija nabavila. Uslijedila je njegova potraga za autorom toga, kako je smatrao, iznimnog djela. Vjerovao je da se radi o Leonardu, a prvu potvrdu je dobio od povjesničarke umjetnosti Mine Gregori te od Nicholasa Turnera, bivšeg kustosa Britanskog muzeja. Bilo je i onih koji su tvrdili suprotno i koji su osporavali da se radi o Leonardu, poput Thomasa Hovinga, ravnatelja Metropolitana, koji je tvrdio da je slika previše "slatka", i Carmen Bambach, tamošnje kustosice crteža, koja se pozvala na svoju intuiciju. "Ne nalikuje na Leonardovo djelo", izjavila je te dodala da joj nije poznat primjer Leonardova crtanja na pergamentu.
No, Silverman se itekako potrudio da dokaže to svoje snažno uvjerenje - otišao je zatim do Pascala Cottea iz francuske tvrtke Lumière Technologies čija je napredna tehnologija snimanja 2009. godine otkrila otisak prsta za koji je jedan od najvećih svjetskih forenzičara rekao da je kompatibilan s otiskom na jednoj drugoj autentičnoj Leonardovoj slici, Svetom Jeronimu.
Silverman je svoju konačnu potvrdu dobio i od jednog od najvećih stručnjaka za Leonarda, profesora s Oxforda Martina Kempa. Nakon nekoliko sati proučavanja portreta Kemp je bio siguran da se radi o Leonardu: "Mislio sam da sam nakon četrdeset godina bavljenja Leonardom sve vidio, ali nisam. Oduševljenje koje me obuzelo kad sam je prvi put ugledao, sad je silno pojačano. Posve sam uvjeren", rekao je Kemp te ubrzo svoje spoznaje objavio u knjizi "La Bella Principessa - priča o novom remek-djelu Leonarda da Vincija".
Upravo je Kemp bio taj koji je ljepoticu na slici identificirao kao Biancu Sforzu.
No, njegova priča o Leonardovoj "Lijepoj princezi" dobiva novi zaplet 2015. godine kada je ozloglašeni britanski krivotvoritelj umjetnina Shaun Greenhalgh izjavio da je upravo on autor tog djela. Naslikao ga je, kako je tvrdio, 1978. kada je imao 20 godina, a žena koju je portretirao je stanovita Sally, prodavačica u jednom supermarketu. Kada je to čuo, Kemp je izjavio da se radi o potpunim glupostima. No, činjenica jest da sve otkad je Silverman kupio sliku, ona je skrivena od očiju javnosti u Švicarskoj i gotovo nitko nakon Kempa, koliko je poznato, nije je uspio pogledati.
"Rijetko tko je osobno vidio djelo. Postoji nekoliko akademskih mišljenja o njemu i postojao je samo ograničen pristup snimcima Pascala Cottea", tvrdi Matthew Landrus sa Sveučilišta Oxford. Ovaj se crtež može "istinski razumjeti samo osobno. Morate pogledati teksture, kredu, tintu, pergament, starenje, površinske oznake i ureze itd."
Mutno je i vlasništvo nad NFT-om. Caitlin Cruickshank, koja je pomogla sklopiti posao za MakersPlace, rekla je za The Art Newspaper da je anonimni vlasnik fizičkog originala, kojeg zastupa talijanski izdavač Scripta Maneant, bio uključen u projekt i da je dao "potrebna ovlaštenja". Rekla je i da je sam NFT u početku bio u vlasništvu Holoversea, tvrtke za digitalnu umjetnost koja stoji iza prodaje. Cruickshank nije, međutim, htjela otkriti temelji li se NFT na Cotteovim snimcima iznimno visoke rezolucije, iako je napomenula da MakersPlace pregovara s Cotteom o budućim projektima. Također, Cruickshank tvrdi da je uključenost vlasnika djela, zajedno s Kempovim detaljnim analizama i njezinim vlastitim predosjećajem - ona je bivša stručnjakinja za stare majstore u Sotheby‘su - bila dovoljna da se opravda prodaja ovog Leonardova NFT-a. Kako je pojasnila, Holoverse i ostali su doista mogli "potvrditi" da postoji, negdje, fizički izvornik djela, bez obzira na to je li to zapravo bio Leonardo.
Craig Palmer, izvršni direktor MakersPlacea, rekao je, pak, da sporna povijest slike samo pridonosi privlačnosti NFT-a, sugerirajući da to omogućava glavnim igračima da imaju koristi od enigme originala bez izlaganja istraživačima.