Labrović o performansu u kojem poziva predsjednika da ga poljubi u guzicu: ‘33 su godine od uspostavljanja tzv. demokracije u Hrvata‘

Sutra kad mine ljetna žega Siniša Labrović će u Muzeju grada Zagreba skinuti hlače, držati stražnjicu nepokrivenu s pokrićem da se nada da će doći neki predsjednik i – poljubiti ga u guzicu.

Ukratko: naš poznati umjetnik svojim novim performansom poziva predsjednika da dođe i poljubi ga u guzicu.

Navedeni performans posvetio je prijatelju, lani preminulom hrvatskom novinaru Vladimiru Matijaniću čiji je rad bio bitan za demokratizaciju Hrvatske, važnom novinaru i skromnom čovjeku koji je umro uzalud čekajući liječničku pomoć.

„Ovaj je performans dio serije „Fraze“ u kojoj sam napravio šest-sedam performansa i ovim nastavljam u sličnom pravcu.

33 su godine od uspostavljanja tzv. demokracije u Hrvata, možda je došao moment da sumiramo kako izgleda ta demokracija, da nekud krenemo. Jer, trideset i tri to su Kristove godine, možda je moment, kako kršćanstvo slabi, da pokušamo uspostaviti neki novi ritual i da on ne bude religiozan, nego svjetovan u ovoj demokraciji koja je u Kristovim godinama.“, govori Siniša Labrović.

Umjetnik ovaj poziv predsjedniku da mu poljubi guzicu nije uputio isključivo i jedino Zoranu Milanoviću.

„Namjerno sam stavio malim početnim slovom to „predsjedniče“, zato što bi se, da je pisano velikim slovom, shvatilo kao da se odnosi na instituciju predsjednika države, na Zorana Milanovića.

Ovako predsjednik stoji kao opća imenica, jer pozivam sve predsjednike, bivše i sadašnje, predsjednike republike, vlade, parlamenta, upravnih odbora, gradskih vijeća, čegagod…

Sve te upravljačke strukture u našem društvu, a može se to odnositi i na ministre, rektore, generale, biskupe, dapače bilo bi mi drago da neki biskup navrati i da izvedemo taj performans.

Gledam u gestu Kristovog pranja nogu koja je zadnjih 2000 godina možda bila najuzornija gesta kršćanske poniznosti, pa papino pranje nogu beskućnicima, svi oni koji se osjećaju da utjelovljuju tu smisao i odgovornost za drugog, pozvani su.“

Dođe li neki bivši ili sadašnji predsjednik Siniša Labrović kaže da će „biti sretan i zahvalan mu. Za takvog čovjeka pomislio bih da doista i utjelovljuje predsjednika, da doista i jest predsjednik u punom opsegu, da ne služi samo sebi već i drugima.“

Bi li tog koji se ohrabri doći i poljubiti mu guzicu taj čin ekskulpirao od eventualno loših poteza i lošeg upravljanja koje je provodio ili provodi?

Je li, za biti dobra predsjednik - dovoljno Labrovića poljubiti u guzicu? „Ne može jedna gesta to poništiti, ne mogu oni na taj način otkupiti svoje grijehe. Volio bih da to bude neko obećanje za budućnost, a ne iskupljenje.

Postoje sudovi, policija, birači, dioničari, skupštine, njima predsjednici odgovaraju.

Ovaj moj performans je neka mala privatna relacija, ali za mene velika gesta. Ne mogu ne biti zahvalan i voljeti nekoga tko se usudio da se uspostavi taj uzorni ritual.“