KOŽARIĆ On je strastven i grub, ciničan i sjetan i uvijek jako uzbudljiv

Ne znam dalje”, “Kad umreš, nikad više”, “Sretan sam da sam sretan”... rečenice su koje Ivan Kožarić ispisuje crvenim slovima na bijelom papiru. One su, uokvirene, postavljene u galerijskom kontekstu, u rovinskoj galeriji Adris, gdje sve do početka ljeta, do 22. lipnja, traje izložba tog umjetnika. Rečenice iz naše svakodnevice, rečenice kojima se jedni drugima jadamo ili se pak uopće čudimo da smo ponekad sretni, u Kožarićevoj interpretaciji dobivaju sasvim drugačiju auru. Kad ispisuje “Ne znam dalje”, on svjedoči o egzistencijalnoj krizi, o trenutku u kojem je umjetnik došao pred zid i ne zna hoće li imati snage stvarati dalje. No, rad datira u 2011. godinu, a mi smo u međuvremenu gledali mnoge moćne stvari iz njegove radionice, pa i izložbu u zagrebačkoj galeriji Forum kojom je, uz portete nacrtane olovkom, dominirala i pozlaćena skulptura penisa.

Bez očekivanja

Pa, promatrajući samo način na koji taj umjetnik ispisuje riječi, to sigurno nije rukopis 92-godišnjaka (za nepunih će mjesec dana navršiti 93 godine), to je rukopis nekoga tko se raduje životu (“Kad umreš, nikad više”).

I kad uvijek iznova pomislite da vas Ivan Kožarić ne može iznenaditi, uvijek nanovo utvrdit ćete da ste se prevarili. Na izložbu sam došla slučajno, bila sam u Rovinju u povodu fotografskog događanja i nisam imala nikakvih očekivanja. Izložba je, nevjerojatno, uspjela sublimirati Kožarićev opus u samo 39 radova, crteža, kolaža i skulptura. I isto tako, sav raspon najrazličitijih mogućih emocija, on je strastven i ravnodušan, ciničan, grub, dobrodušan, sjetan...

Kronološki, izložba počinje skulpturom, portetom dubrovačkog slikara Ive Dulčića, nastalom 1945. godine, u ranim danima Kožarićeva stvaralaštva; svog par godina starijeg kolegu portretira sjetnog i zamišljenog, no posve u akademskoj maniri, tada Kožarić još završava fakultet.

Projekt Praška

Autor rovinjske izložbe Igor Zidić prvi put je, pak, pisao o Kožariću 1962., dakle prije više od pola stoljeća. U to doba Kožarić atelje ima u nekadašnjem mljekarstvu u Novoj Vesi.

Jedan je rad na izložbi u vlasništvu samog kustosa, zove se “Projekt Praška”, datira u 1971. godinu. Očito je to bilo vrijeme utopijskih vizija, jer je iste godine napravio plan za gigantsku skulpturu “Nazovi me kako hoćeš”, skulpturu koja se trebala nadvijati nad tramvajskim tračnicama na križanju Vukovarske i Savske ulice, što je križanje koje on gleda sa svog prozora; u radu “Projekt Praška” gledamo crnobijelu fotografiju snimljenu na tmuran kišni dan, prolaznici su u tamnim kaputima, pod kišobranima.

Konac na platnu

Na ovu fotografiju umjetnik intervenira crvenom bojom; riječ je o prijedlogu skulpture koja bi, kako je zamišljeno, stajala otprilike pred zgradom u kojoj je galerija Karas i protezala se sve do njezina posljednjeg, trećeg kata. Sličnu skulpturu, “Crveni znak”, danas gledamo u Bogovićevoj.

Zanimljivo je vidjeti njegove radove iz sedamdesetih u tehnici konca na lanenom platnu, što je inače tehnika kojom se danas služi nekoliko suvremenih hrvatskih autora. Neki od ovih radova u vlasništvu su Gorana Prkačina, arhitekta u Beču; rad “Crvena crta” razloljmljena je crta koju je umjetnik izvezao na lanenom platnu, dok je rad “Sljeme” u stvari komad tekstila izrezan u obliku planine na koji su postavljene čiode. Odbačeno i mnogima beznačajno, u Kožarića postaje sredstvo umjetnosti.