Čitava priča oko krađe fotografije u Kulturno-informativnom centru od svojih početaka podsjeća na hvaljeni film “Kvadrat” Rubena Östlunda.
U njemu dvojica PR-ovaca uvjeravaju glavnog kustosa da će izložba, umjetnička instalacija s temom tog geometrijskog lika, imati bolju posjećenost ako za reklamu snime kako bomba raznese siromašnu curicu koja stoji u tom kvadratu, i dogodila se samo par mjeseci nakon prikazivanja ovog filma u hrvatskim kinima.
Preokret
Za izložbu nostalgičnih crno-bijelih fotografija Gorana Pavletića “Melankolični prostori”, ruku na srce, nije se napravio red čekanja za ulazak. Nakon što je Emil Matešić, ravnatelj KIC-a, objavio da je ukradena jedna Pavletićeva fotografija i da se, prema nadzornim snimkama, krađa odvila s puno nježnosti prema fotografiji te da su odlučili kradljivicu nagraditi i ponuditi joj kustosku poziciju, video je o krađi pogledalo sedamdeset tisuća ljudi, od Amerike do Indije, o svemu su pisali i neki strani mediji, a može se pretpostaviti da je i posjećenost izložbe rasla. Goran Pavletić kaže kako mu “nije drago da je njegova izložba pala u drugi plan, no takva su vremena”.
No, priča je na jučerašnjoj konferenciji za novinare dobila preokret. Fotografiju je, rečeno je, ukrala doktorica dentalne medicine iz Siska Helena Margić, a cilj je izložbe kojoj će biti kustosica ukazati na nasilje nad ženama, čega je i sama bila žrtva. Izložba s temom nasilja nad ženama otvorit će se 25. studenoga u ovom prostoru pod nazivom “Femicid”, izlagat će petnaestak umjetnika, prerano je govoriti kojih. I tu priča postaje previše ozbiljna da bi se dalje govorilo o “PR stuntu”.
“Jako volim umjetnost i u slobodno vrijeme fotografiram. No, koji je motiv stajao iza čina moje krađe, teško mi je objasniti. Nakon stručnog predavanja u dobrom sam društvu otišla u KIC, potom na WC, i u jednom sam trenu ugledala fotografiju s temom koja mi je jako bliska - Stari most u Sisku. Snaga emocija koju sam osjetila bila je takva da je nestala bilo kakva inhibicija i ignorirala sam pravne posljedice koje su mogle uslijediti. I sama sam bila osupnuta svojim postupkom, kao i emocijom koja me obuzela. Bila sam, i u tom trenutku dok sam pažljivo skidala fotografiju, svjesna da su oko mene kamere. Nakon što sam vidjela objavu KIC-a, osjetila sam i strah i sram, no nakon nekoliko dana oklijevanja odlučila sam se javiti”, kaže 29-godišnja Helena Margić.
Temu je izložbe odabrala, kako kaže, zato što je i sama bila žrtva nasilja: “Najbolji prijatelj moga tadašnjeg dečka slomio mi je prst na desnoj ruci i nakon niza terapija i mukotrpnog procesa oporavka i dalje se teško služim tom rukom. No, čovjek se prilagodi na sve pa sam polako počela pisati i lijevom. Nakon što sam doživjela nasilje na vlastitoj koži, iznenadile su me statistike koliki je postotak ubojstava žena koje počine njima bliske muške osobe. Moj napadač nije dobio kaznu kakvu je zaslužio, oslobođen je krivnje i trebalo mi je neko vrijeme da se pomirim s time. Vjerujem da je izložba itekako aktualna u doba rasprave oko Istanbulske konvencije i nasilja nad ženama”, govori dalje.
Nasilje nad ženama
Možemo pretpostaviti da ju je njezina okolina prepoznala. Jesu li ju osuđivali zbog krađe? - Moji prijatelji nisu - kaže Helena koja inače radi u zubnoj ordinaciji svoje majke, Marijane Margić. “Ona je upoznata s mojim afinitetom prema umjetnosti i podrška mi je u svemu”, kaže Helena te se prisjeća kako joj je je period kada je doživjela nasilje bio izuzetno stresan. “Teško mi je bilo nositi se sa svime, osjećala sam da gubim dostojanstvo. Trebalo mi je dugo da ojačam”.
Mnogo je važnih umjetničkih radova na temu nasilja nad ženama. Poznaje li neke? “Nedavno je otvorena izložba u Bruxellesu s temom nasilja nad ženama, izložena je odjeća koju su žene nosile kad su bile silovane i ispostavilo se, naravno, da je riječ o vrlo konzervativnoj odjeći, ukazali su vrlo jasno na taj stereotip izazivanja odjećom”. Helena Margić i sama se bavi fotografijom, no njezinih radova nema nigdje u virtualnom prostoru? “Još nisam spremna pokazati svoje radove”, kaže.
Također je otkrila i kako je fotografiju Gorana Pavletića, otuđenu iz galerije, i njoj netko ukrao iz torbe, što je dosta nevjerojatno, pa će Helena njemu za ispriku pokloniti jednu svoju fotografiju. A Pavletić najavljuje da će polovicu zarade od nekoliko svojih fotografija dati za Autonomnu žensku kuću Zagreb. Priča dobija sretan kraj, a iz galerije i dalje stoje kod toga da je krađa autentičnma.
Emil Matešić ponavlja da je krađa autentična, no uvodi u priču i Antu Sorića, majstora marketinga u muzeju, koji je radio najposjećenije izložbe ikad na ovim prostorima, te kaže: “Tajnu je li uistinu bila ukradena kineska vaza s izložbe, Sorić je odnio sa sobom u grob”.
Božo Skoko
stručnjak za brendiranje:
Cijeli “slučaj” je privukao pozornost domaće, ali i međunarodne javnosti. Galerijama su potrebna inovativna rješenja. Ali, treba imati i granicu
Sven Marcelić
sociolog:
Nemam ništa protiv kreativnijeg marketinga. Mlađe generacije sve rjeđe odlaze u muzeje, pa ako ih na to potakne dobar PR, zašto ne?
Katarina Leko
PR stručnjkinja:
Ako nema oštećenih ili onih koji se tako osjećaju, što bi podrazumijevalo prijavu krađe, je li nešto prešlo granicu - ovisi o kutu gledanja
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....