Kako sam na stražnjem sjedalu auta prevezla ‘ukrajinski paviljon‘ iz Kijeva do Venecije

"Giardini, sa svojim trošnim paviljonima, ultimativno su mjesto jednog nesređenog svijeta, nacionalnih sukoba, kao i teritorijalnih i geopolitičkih deformacija".

Samo je nekoliko dana do otvorenja najvažnije smotre suvremene umjetnosti na svijetu, Venecijanskog bijenala, a ove riječi pokojnog kustosa Okwuija Enwezora otprije sedam godina danas zvuče kao neko proročantsvo. Stvari su se, naime, poprilično promijenile nakon što je Rusija napala Ukrajinu krajem veljače: Bijenale je bio tada u završnoj fazi i sudbina ukrajinskog paviljona u početku je bila neizvjesna.

Organizatori ukrajinskog nastupa rekli su da "nisu u mogućnosti nastaviti raditi na projektu paviljona zbog opasnosti za naše živote", ali su "odlučni" predstavljati Ukrajinu na Bijenalu. "Ako se situacija promijeni i budemo sigurni da nastavimo s radom i putovanjima, bit ćemo u Veneciji." Situacija se, nažalost, u Ukrajini nije promijenila ali jedna od kustosica paviljona, Maria Lanko, uspjela je prenijeti djelo namijenjeno Veneciji - instalaciju "Fountain of Exhaustion" ("Fontana iscrpljenosti") umjetnika Pavla Makova - iz Ukrajine preko granice u Poljsku "na stražnjem sjedalu svog automobila".

Na nedavnoj konferenciji za novinare u New Yorku Lanko je ispričala cijelu ekspediciju prijenosa rada od ratom zahvaćene Ukrajine do Venecije. Dijelove instalacije, točnije sedamdeset i osam brončanih lijevaka, stavila je u tri kutije i spakirala u svoj automobil još prije nego su počeli napadi: "Očekivali smo da bi nešto moglo početi", rekla je. "Bilo je puno napetosti i Putin nam je dao mnogo nagovještaja."

Tijekom večeri prvog dana rata, dok su eksplozije odjekivale gradom, Lanko je, kako je ispričala, krenula autom iz Kijeva sa svojim psom i kolegom, umjetničkim direktorom paviljona, Sergijem Mišakinom. "Krenuli smo na put bez precizne rute. Morala sam odlučiti koja je cesta najsigurnija."

Bio je to početak mukotrpnog trotjednog putovanja - vožnje od deset sati dnevno sporednim cestama i boravka na mjestima bez grijanja sve dok nisu stigli u Beč, odakle su dijelovi rada poslani dalje, u Italiju. Trebalo je potom sastaviti fontanu od lijevaka i opremiti je modernom hidraulikom. Budući da su ostali samo tjedni do otvaranja Bijenala, kustosi su morali pronaći tvrtku koja bi mogla sastaviti strukturu na vrijeme. Spretna kustosica i to je uspjela, a uskočio je i Bijenale financijskim sredstvima jer su troškovi narasli.

Struktura je, tako, konačno ovih dana uspješno sastavljena i dopremljena u Arsenale, gdje će predstavljati ukrajinski paviljon.

Riječ je o ažuriranoj verziji skulpture napravljene 1995. godine za koju je Pavlo Makov bio inspiriran, kako je objasnio u jednom razgovoru, lokalnom situacijom u Harkivu u prvim teškim godinama nakon raspada Sovjetskog Saveza.

Postojao je nedostatak volje u društvu, nedostatak vitalnosti, a gradske fontane koje nisu radile u to vrijeme kao da su simbolizirale tu situaciju, rekao je objašnjavajući koncepciju svojeg rada za Bijenale. Tijekom godina napravio je i druge verzije, a najveća, s više od 200 lijevaka, izložena je u Lavovu prije pet godina.

Rad koji je na Bijenalu referira se, pak, na Veneciju, "grad koji je iscrpljen". "Oduzmite joj turističku industriju i nema više ničeg. Možda je tužno, ali je istina."

Makov svojom fontanom aludira i na krhkost vodenog grada, ali i na "našu iscrpljenost odnosom s prirodom".

"Sada smo svi zabrinuti zbog rata, ali prije tri godine smo bili jako zabrinuti zbog činjenice da se led topi. I led se još uvijek topi, a za deset će se godina i dalje topiti. Ne uspijevamo preuzeti odgovornost za naš odnos s prirodom", rekao je Makov, koji je i sam na kraju uspio doći u Veneciju, gdje će prisustvovati otvorenju ukrajinskog paviljona ovaj tjedan. Razmišljao je da ostane u Harkivu, gdje živi, ali nakon nekoliko dana bombardiranja zabrinut za svoju 92-godišnju majku, koja je odbijala napustiti svoj stan na četvrtom katu u centru grada, odlučio je svoju obitelj odvesti na sigurno.

On, njegova supruga i majka te grafička dizajnerica kataloga paviljona, njezina majka i mačka ugurali su se u automobil i preko Beča se zaputili u Veneciju, gdje im je pronađen smještaj.

Otkako je stigao u Veneciju, Makov je preuzeo i svojevrsnu ulogu nacionalnog glasnogovornika. "Ne osjećam se ovdje kao umjetnik, osjećam se puno više kao građanin Ukrajine i moja je dužnost da ona bude predstavljena na Bijenalu".

Maria Lanko istaknula je da je ovogodišnji Bijenale važan trenutak za Ukrajinu, prilika da se pokaže umjetnički talent zemlje i prenese poruka da nacija pod opsadom još može dati kreativan doprinos. "U svijetu nema znanja o ukrajinskoj kulturi i umjetnosti. I dalje se smatra dijelom ruskog kulturnog prostora. Na mjestima kao što je Venecija, možemo govoriti svojom umjetnošću i našim riječima."