O Maksimilijanu Vanki dosad se najviše govorilo u kontekstu raznih teorija o njegovom podrijetlu te tajanstvenih okolnosti njegove iznenadne smrti u Meksiku 1963. Prema nekima od tih teorija umjetnik rođen 1889. godine u Zagrebu bio je unuk carice Sissi i nezakonito dijete prestolonasljednika Rudolfa.
Njegov umjetnički opus, pak, možda i zato što je veći dio života živio izvan Hrvatske, još je uvijek nedovoljno istražen od domaćih povjesničara umjetnosti. Jedna virtualna izložba, međutim, vraća Vanku iz zaborava i donosi vrlo zanimljiv pogled u život i djelo ovog slikara, a temelji se na zbirci njegovih djela koja je Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti darovala umjetnikova udovica Margaret Stetten Vanka. Zbirka umjetnina, ustrojena 1960-ih na temelju donacije gospođe Vanka, osim stotinjak umjetničkih radova i vrijedne dokumentarne ostavštine uključivala je i obiteljsku vilu u Korčuli s ciljem da se u njoj formira umjetnikova memorijalna zbirka.
Pod skrbi Akademije
Upravo planirani zahvat obnove vile i revitalizacije Zbirke u suradnji Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti i Grada Korčule povod je ovoj izložbi koja je, ističu u HAZU, istodobno prvi cjelovitiji pregled Vankina stvaralaštva pod skrbi Akademije – među ostalim predstavlja i plakate iz fundusa Kabineta grafike HAZU, gradivo iz Arhiva za likovne umjetnosti HAZU te scenografsko-kostimografske uratke iz Odsjeka za povijest hrvatskog kazališta HAZU. Trajno dostupna na mrežnim stranicama Strossmayerove galerije starih majstora, izložba je organizirana u tri cjeline, od kojih je prva osvrt na umjetnikov život i rad, u fokusu druge jest sama Zbirka, nakon čega slijedi katalog izabranih umjetnina. Kako je povod izložbi planirani zahvat obnove vile i revitalizacije Zbirke, posebna je pozornost posvećena njezinoj povijesti te su rekonstruirani njezini stari izložbeni postavi. "Korisnicima će biti zanimljiva mogućnost njihova 'oživljavanja' primjenom funkcionalnosti interaktivnosti na arhivskim fotografijama“, kaže autorica izložbe Ivana Gržina, viša kustosica u Strossmayerovoj galeriji starih majstora. Kako objašnjava, cilj je ove izložbe predstaviti Akademijinu Memorijalnu zbirku Vanka u Korčuli - djela iz ove zbirke, inače, široj su javnosti bila dostupna tek parcijalno i sporadično, u okviru nekih izložaba koje su se tijekom desetljeća priređivale u Zagrebu - te je u granicama dosadašnjih spoznaja staviti u odnos s ostatkom poznatog dijela Vankina opusa. Sama Zbirka u velikoj mjeri prezentira Vankin opus. Pa iako nedostaju neke dionice, u njoj su zastupljena Vankina slikarska i crtačka ostvarenja te nekoliko komada keramike. Prema ocjeni struke, posebice su značajni neki portreti iz drugog i trećeg desetljeća 20. stoljeća, jedan korčulanski krajolik na tragu babićevske poetike te njujorški akvareli i crteži sa socijalnom tematikom.
Pa iako tijekom pripreme ove izložbe, koja je nevelika opsega i priređena je u vrlo kratkom roku, nije došlo do epohalnih otkrića, uočene su dosad neprepoznate poveznice između pojedinih skica i crteža iz Zbirke i nekih Vankinih konačnih umjetničkih očitovanja, kaže kustosica. "Izložba nudi presjek dosadašnjih osvrta na Vankino stvaralaštvo i skromno naznačuje moguće pravce nekih budućih istraživanja. Kako su umjetnine iz Zbirke sada fizički dostupnije istraživačima, i to je zalog nekih novih uvida u Vankin opus. Kada je pak riječ o Vankinoj biografiji, tragom istraživanja Nikole Viznera koji je 2004. godine obranio doktorsku disertaciju o Vanki, ali i na temelju ciljano provedenih arhivskih istraživanja za potrebe ove izložbe, korigiran je niz podataka koji su se ranije provlačili kroz literaturu“.
Pod paskom skrbnika
O Vankinu životu, posebice o njegovu podrijetlu, ispredale su se najrazličitije priče, mahom varijacije teorije o njegovu rođenju kao posljedici nedozvoljene veze između pripadnika austrougarske aristokracije, možda čak i u njezinim najvišim krugovima. Tomu je, kako tumači Ivana Gržina, djelomice pridonio i on sam, a posebice njegova romansirana biografija "The Cradle of Life" (Kolijevka života), koju je 1936. objavio slikarov prijatelj, slovensko-američki pisac i publicist Louis Adamic (Luj Adamič). Ni na temelju arhivskih dokumenata nije moguće utvrditi identitet Vankinih roditelja, kaže autorica izložbe, no sigurno je da je rođen u Zagrebu kao nezakonito dijete i da je odrastao pod paskom skrbnika. "Članovi Vankine američke obitelji, navodno temeljem umjetnikovih iskaza, govorili su o njegovim vezama s belgijskim dvorom tijekom školovanja u Bruxellesu između 1911. i 1914. godine, a spominjala se i intervencija osobe iz kraljevske obitelji zahvaljujući kojoj je Vanka izbjegao novačenje, te se naposljetku 1915. uspio vratiti u Hrvatsku. Suprotno raširenim tezama o lagodnom briselskom životu koji je dugovao obiteljskom položaju i bogatstvu, tijekom istraživanja u okviru pripreme ove izložbe pronađeni su arhivski dokumenti koji svjedoče da su Vankine materijalne prilike tijekom studija u Belgiji bile podosta skromne.“
O njegovu životu u Americi danas hrvatski povjesničari umjetnosti sude na temelju obiteljske arhive Vankinih, kazivanja članova obitelji i znanaca te onovremenih novinskih napisa. No, s izuzetkom prve dionice zidnog oslika u crkvi sv. Nikole u Millvaleu kraj Pittsburgha 1937., te donekle njujorške izložbe u Newhouse Gallery upriličene dvije godine kasnije, čini se da Vanka u Americi nije pobudio značajniji interes kritike i publike, kaže kustosica.
U Hrvatsku pak iz zasad raspoloživih podataka čini se da Vanka nakon 1938. godine više nikad nije dolazio, iako je povremeno bio u Europi. I oko njegove smrti bilo je raznih teorija. "Usprkos spekulacijama o misterioznim okolnostima utapanja u Meksiku, zahvaljujući istraživanjima Nikole Viznera poznat je sadržaj smrtovnice iz koje proizlazi da je Vanka u moru tragično skončao od posljedica srčanog udara."
Američka dionica
O Vankinom značaju u kontekstu hrvatske povijesti umjetnosti autorica izložbe kaže kako su neki istraživači ukazivali na Vankin specifičan doprinos traženju "našeg izraza" u reinterpretiranju pučke baštine, a drugi pak na njegov udio u našemu slikarstvu krajolika. Pritom su se referirali na njegova ostvarenja nastala prije odlaska preko Atlantika. Kada je pak riječ o njegovoj američkoj stvaralačkoj dionici, koja je i u poetičko-stilskom pogledu i dosegom vrlo neujednačena, smatra Ivana Gržina, očito je da se oslanjao na iskustva stečena u domovini. "Čini se međutim da je donekle ukorak s trendovima iz sredine u kojoj je potekao stvarao tek na početku američke etape, i to radovima socijalne tematike koji odaju ranije kontakte s umjetnicima iz zemljaškoga kruga."
Za razliku od Meštrovića, Vankina je američka kritička fortuna, s izuzetkom prve faze milvejlskog zidnog ciklusa, čije je pozitivne odjeke u američkoj stručnoj i općoj javnosti pratio i domaći tisak, doista skromna, tvrdi Ivana Gržina. "To je možda i najvažniji, iako ne i jedini razlog što je Vanka bio znatno manje poznat domaćoj publici. On se još za života povukao u usamljenički život u ruralnom ambijentu, izvan žiže američkih kulturnih strujanja, a čini se da, osim veza s bliskim prijateljima, nije imao ni intenzivnijih kontakata s domovinom."
Sama Vankina vila na Korčuli, zadnjih godina zatvorena za javnost, priča je za sebe. Kako doznajemo od autorice izložbe, Vankina vila s koje puca pogled na Korčulu, izgrađena po projektu arhitekta Branka Bona, izvorno je bila vlasništvo inženjera Alfreda Payera i njegove supruge, slikarice Danice (Dune) Peklić Payer. U drugoj polovici 1930-ih kupili su je otac i maćeha Vankine supruge, koji su u njoj povremeno boravili sve do izbijanja rata. Kuća je kasnije nacionalizirana, ali je, inzistiranjem Margaret Stetten Vanka, u okviru njezine nakane da se u njoj formira Memorijalna zbirka Vanka za koju bi donirala dio suprugove umjetničke ostavštine, ustupljena Akademiji. Zbirka je svečano otvorena 1968. godine. Trideset godina kasnije vila je preuređena i obnovljen je postav. "Otada je međutim prošlo dosta vremena, kuća je uvelike dotrajala. Kako je smještena uz samu obalu, specifično je mikroklimatsko okruženje uzrokovalo i neke promjene na umjetninama zbog kojih ih je valjalo podvrgnuti odgovarajućim konzervatorsko-restauratorskim zahvatima. Sve je to razlog da su malo-pomalo predmeti iz Zbirke povlačeni u Akademijine čuvaonice u Zagreb, a Zbirka je zatvorena za javnost. Prije godinu i pol preostali su radovi izmješteni u Zagreb. Osim priprema za rekonstrukciju i adaptaciju vile, poduzete su predradnje kako bi se izveli i nužni zahvati na umjetninama", kaže autorica izložbe Ivana Gržina.