RETROSPEKTIVA u MSU:

Jagoda Buić: Svakome pred vrata jednom u životu dođe zlatna kočija

 Neja Markičević/Cropix
- Nisam odustala od kazališta, iako sam nakon što je Richard III. skinut bezrazložno s repertoara, doživjela razočaranje -

ZAGREB - Termin za obilazak retrospektivne izložbe Jagode Buić u Muzeju za umjetnost i obrt dogovarale smo na otvaranju izložbe Gilberta i Georgea, u MSU, koju je umjetnica sa zanimanjem razgledala.

Ima mobitel, no gotovo ga nikada ne koristi pa se vrijedilo pažljivo držati vremena stastanka dogovorenog danima unaprijed.

Protiv struje

Jagoda Buić umjetnica je koju često citiraju. Ivo Pogorelić prepričava njezinu izjavu da svakome jednom pred vrata dođe zlatna kočija. Kolekcionar umjetnina i bankar Tomislav Vuić citira izjavu da bankari uvijek pričaju o umjetnosti, a umjetnici o novcu. Ona to dobro zna jer je bila supruga potpredsjednika Svjetske banke Hansa Wuttkea. Citira i samu sebe: uz izloške na izložbi u MUO-u tako stoje uvećani njezini natpisi o životu i umjetnosti poput “Sve što sam radila, radila sam unatoč. Ako sam plivala, plivala sam uzvodno. Jer ako te struja nosi, kao da nisi...”

Politička prepucavanja

Njezine tapiserije osvajale su važne svjetske nagrade (Prva nagrada na bijenalu u Sao Paolu 1975.), izlagane su u prestižnim muzejima (pariški Muzej moderne umjetnosti), s druge strane bila je protagonistica političkih prepucavanja devedesetih koje su, kaže, na sreću ostale iza nje.

Iako su monumentalne tapiserije njezin zaštitni znak i stoje na početku izložbe, razgovor započinjemo od kraja, novim fantastičnim radovima u tehnici papira:

- To je medij koji izlazi iz dlana i koji lako prati brzu misao. Čovjek je u dosluhu s papirom već tisuću godina. Ako nađete pravi jezik, papir vas sluša, bilo to ljubavno pismo ili rođendanski paketić. Ima svoje dostojanstvo, ali u isto vrijeme i krhkost i zato ga treba poštivati...

Kao kod ljudi?

- Da, kao kod ljudi.

Kostimi za Hamleta iz 60-ih godina, kao i makete za predstave, podsjećaju na cijeli kazališni opus, scenografiju, kostime, pa naposljetku i režiju Richarda III.: - Oduvijek sam težila total-dizajnu. Režija predstave bila je logičan nastavak moje karijere i dugo odsanjani san. No, iako je bila uspješna, predstava je brzo skinuta s repertoara. Utjehu za ovu nepravdu pronašla sam u svojim kolažima.

Prvi oblici iz 60-ih

Ipak, ona ne izgleda kao osoba koja brzo odustaje. Slaže se i ona: - Imam zapravo plan za kazališnu adaptaciju Malog princa, što će biti jako osjetljivo jer je riječ o delikatnom i mitskom tekstu. Ako stavite dijete ili mačku na scenu, svi će gledati u njih. Iz tog razloga, moj Mali princ neće izaći na pozornicu, predstavu će nositi avijatičar - najavljuje nam ekskluzivno svoju novu predstavu.

Dostojanstvo, riječ koju spominje uz papir, odgovara i uz njezine tapiserije koje podsjećaju na razapeta jedra. Izbor je reducirala na minimum, pokazala je samo najbolje oblike, počevši od šezdesetih godina, kada je uz pomoć jedne bosanske švelje izradila prvu tapiseriju. Od tada se tapiserije promatraju kao umjetničko djelo, i tu je njezina revolucija.

Kći gradonačelnika

Promatrala sam ih u prostoru ogoljelih zidova u Arsenalu, na Venecijanskom bijenalu, pa primjećujem da drugačije izgledaju u tradicionalnom prostoru: - Moje su skulpture napravljene za otvoreni ambijent, za vjetar i kamen. No, MUO ima važnu povijest koju uvažavam - navodi rođena Spićanka, kći nekadašnjega splitskog gradonačelnika, koja je živjela po brojnim europskim metropolama. Najdraži izlagački prostor su joj dubrovački Lazareti.

Otvaranje retrospektive je u nedjelju, no prijatelji i kolege su radoznali: u sat i pol, koliko smo provele zajedno, desetak ih je došlo unaprijed poviriti što se događa, među njima i dugogodišnja prijateljica fotografkinja Mara Bratoš.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. studeni 2024 23:33