Rane su šezdesete godine. Trojica dječaka sjede na travi uz očev Volkswagen, prozor je spušten, auto otvoren. U pozadini se može razabrati i poneka drvena stolica, no dječaci su radije odabrali sjediti na travi. Sjede u kupaćim gaćicama, došli su na kupanje, nakratko odmaraju. Vjetar je posvuda razasuo novine.
Dvojica nešto starijih dječaka zadubljeno čitaju pojedine stranice koje su pohvatali, s vijestima iz politike. Najmlađi ne. On sjedi na novinama, prekriženih nogu, i gleda prema nama.
Prvi prizor
Ovaj prizor iz svakodnevice snimila je fotografkinja Slavka Pavić, u dokolici, u Brežicama, gdje je poput mnogih Zagrepčana odlazila na kupanje; nepogrešiv osjećaj za kompoziciju i smisao za detalje ono je što izdvaja njezinu fotografiju.
Slavki Pavić je 87 godina i dalje snima. U Muzeju grada Zagreba priredili su joj veliku izložbu koja će obuhvatiti sve godine njezina djelovanja, počevši od pedesetih godina, kada se počinje baviti fotografijom; prvi prizor koji je snimila 1951. mali je šetač ispred HNK. Nije trebalo dugo čekati na vrhunske snimke, većina teoretičara smatra da je fotografija “U Harmici”, gdje se na podu ogledaju sjene prolaznika te rešetkaste čelične ograde, među najboljim, antologijskim radovima koje hrvatska fotografija ima.
Povod izložbi u MGZ-u donacija je 70 njezinih fotografija. Također, kako kaže kustosica Iva Prosoli, Slavka Pavić napokon bi trebala dobiti zasluženo mjesto. Naime, uvriježeno je mišljenje da njezin opus zaslužuje stajati među najvećim fotografskim autorima druge polovice 20. stoljeća, kao što je njezin suprug Milan Pavić te Tošo Dabac (koji je Slavku Pavić i prvi potaknuo na izlaganje).
Slavka sa suprugom Milanom Pavićem
Slavka sa suprugom Milanom Pavićem
Njezin je opus dosad izlagan u nekoliko fotografskih galerija, i nedavno u Parizu, no ovo je prva veća samostalna izložba ove autorice, što je teško za povjerovati kada se pogledaju sve njezine fotografije.
Faza eksperimenta
Slavka Pavić neprekidno je istraživala. Pa se tako, primjerice, sedamdesetih godina ponajviše bavila eksperimentalnom fotografijom, na izložbi se mogu pogledati fotogrami i dvostruke ekspozicije ili dijapozitiv film razvijen kao negativ. No, naglasak je u njezinu opusu na fotodokumentarizmu.
Bilježila je prizore s mnogih putovanja na koja je išla sa suprugom Milanom, ali i život u neposrednoj okolici, u Zagrebu. Kroz njezine fotografije možemo jasno pratiti brojne promjene koje su se događale; naglu pojavu automobila u centru grada, izgradnju masivnih stambenih zgrada u Novom Zagrebu, selidbu Zagrebačkog velesajma...
Ove snimke arhitekture novih građevina na Velesajmu, čiji je grafizam površina dodatno istaknut crno-bijelom fotografijom, govore i o njezinoj sklonosti ka snimanju apstrakcija, koje je pronalazila bilo u gradskoj, bilo u seoskoj arhitekturi. Iva Prosoli, pak, kao najpoetičnije izdvaja fotografije “Konjanici” nastale u blizini zagrebačkog hipodroma; široke bijele plohe s malim crnim mrljama konja i usamljenom ljudskom figurom.
Nema banalnih motiva
Niti jedan motiv ovoj autorici nije banalan, često snima svjetla na autoputu, semafore ili prometne znakove. Pejsaž i arhitektura u odnosu prema čovjeku najčešći su motivi koje snima, njoj omiljeni; portretom se rijetko bavila.
Inače, njezine se vintage fotografije trenutačno mogu pogledati u samoborskoj galeriji Lang, a Hrvatski fotosavez i Branka Hlevnjak joj spremaju monografiju koja bi trebala izaći do kraja godine.