'U VATRI'

IZLOŽBA JOSIPA TIRIĆA Jake boje samosvojnog slikara koje potiču i jake emocije promatrača

Josip Tirić umjetnik je mlađe, zapravo, možda bi ga se već moglo nazvati i srednje generacije, samozatajan i pomalo i udaljen od scene suvremenih slikara. Njegov je opus drugačiji od bilo čega što se trenutačno na toj sceni može vidjeti. Upoznala sam ga prvi put prije više godina kada sam radila seriju intervjua po ateljeima umjetnika. Kada sam došla do njega u njegov tadašnji atelje, bila je ciča zima, nije bilo grijanja kod njega, no on je marljivo i dalje radio i slikao, u kaputu i u rukavicama. Ta mi je Tirićeva predanost ostala u sjećanju. I nije hiperproduktivan, dugo promišlja jednu sliku. Rjeđe i izlaže.

U Galeriji umjetnina u Splitu otvorena je Tirićeva izložba nazvana “U vatri”, kustos je izložbe Branko Franceschi, donedavni ravnatelj ove institucije i odnedavno ravnatelj Moderne galerije. Tirić svakako nije minimalist. Nekad mi se, doduše, čini da je previše svega na njegovim slikama, i boje i detalja, no on to dobro kontrolira. Barem kada je riječ o izloženim slikama. I upravo je takve, beskompromisne slike, birao Franceschi za izložbu. One bez kalkulacija na koje umjetnika ponekad zna, nažalost, i natjerati naše škrto lokalno tržište umjetnina. Na prvom Tirićevom splitskom predstavljanju Franceschi izlaže samo osam slika, ulja na platnu, koje je u trenutku selekcije zatekao u njegovom novom atelijeru.

Franceschi ga dobro opisuje kao “najslikarskijeg” slikara generacije. No, njegove su slike, zapravo, čista emocija.

“Lubanja u dvorištu jedne kuće”, jedna od slika koje se mogu pogledati u Splitu, a većina ih je te veličine, ekspresivna je, pršte žarke boje, crvena, žuta, plava, stvara osjećaj užasa. Tirićeve su slike, dakle, dobro je vidljivo na ovoj slici, među onima koje će proizvesti jaku emociju u promatraču. Na drugoj je, pak, slici “Dječak emigrant”, naslikan izvan vremena i prostora, dominiraju, ponovno, plava, žuta, crvena, elementarne boje. Naslikan je i “Netko nepoznat”, čovjek u žutom kaputu.

Često je, na njegovim slikama, prisutan i osjećaj tjeskobe, klaustrofobije, straha. Ostalo mi je u sjećanju kada je u zagrebačkoj Galeriji Forum, prije nešto više od godinu dana, izložio s drugim koloristima “Žutu kuću”: prizor plamteće kuće, nemir i nelagoda sa slike širili su se na promatrača.

Motivi predstavljeni na izabranim slikama su, osim navedenih, i crkveni dostojanstvenici, kuća u prirodi, mladić s paletom i čovjek pred trijemom. Neke od tema kojima kroz slike progovara su položaj umjetnika, demografski slom, migrantska kriza i ksenofobija.

Josip Tirić rođen je Travniku, u Bosni i Hercegovini, a diplomirao je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 2007. godine, kada je primio i Nagradu Akademije za najuspješnijeg diplomanta. Nagradu HDLU za najboljeg mladog umjetnika primio je 2011. godine. Priznanja mu, dakle, ne nedostaje. Njegova djela vole i drugi, u kolekcijama je Marca i Livije Straus (New York), Jerry Nerman (Kansas) te Stephen Hanson. Izlagao je, među ostalim, na važnoj izložbi “After the Fall” u Hudson Valley Center for Contemporary Art, u sklopu koje će biti predstavljeno osamnaest mladih umjetnika iz istočne i centralne Europe.

U svakom slučaju, o Josipu Tiriću trebalo bi se više pisati, jedan je od zanimljivijih figurativnih slikara, koristi boje kakve se rijetki usude koristiti, progovara rječnikom neoekspresionizma, no na suvremeni način.

Pozovimo se, ponovno, na Franceschija. On uspoređuje Tirićev rad s time kako je jedan glazbeni kritičar opisao pjevanje Loua Reeda na albumu “Take No Prisoners” snimanom uživo 1978. godine u njujorškom klubu The Bottom Line: otvaranje egzotične rane pred publikom.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
30. listopad 2024 08:09