Slikarstvo Borisa Guine često mi se činilo previše dekorativno, apstrakcija na granici prevelike dopadljivosti, “slike za zid”. Guina se školovao u britanskoj prijestolnici na North East London Polytechnic University, u Zagreb se vraća krajem osamdesetih. Ne bi se moglo tvrditi da je to doba krize slike, jedan od pravaca koji tada dominiraju upravo je Nova slika. Guinin je rukopis različih od predvodnika ovog pravca, npr. Nine Ivančić ili Damira Sokića, lakše bi ga bilo usporediti s Edom Murtićem, točnije Murtićevom apstrakcijom, no u jednodimenzionalnijoj interpretaciji.
U Muzeju za umjetnost i obrt rade niz slikarskih izložbi suvremenih autora, kustos je izložbi većinom ravnatelj ove institucije Miroslav Gašparović, a niz je nastavio Guina. On je dobio i glavni izlagački prostor, što mi se činilo kao iznenađujuća odluka. No, izložba mi se, unatoč nekim početnim predrasudama, svidjela. Guina posljednjih nekoliko godina sa suprugom živi u Baselu, gdje i predaje. Njegov se rukopis vrlo promijenio, napredovao, svakom očito dobro dođe promjena kako bi izašao iz ustaljenih obrazaca. Nije ušao u rutinu, njegov je rukopis svjež, nikako arhaičan, prati što se danas događa, vidljiva je estetika npr. ulične umjetnosti i reklama.
Izložba se zove engleskim nazivom “Reflexion”, prevedeno, riječ je o refleksijama, mahom iz umjetnikove svakodnevice, a nazivi slika upućuju kako je riječ, među ostalim, i o utjecajima iz pop kulture - filmu npr. na slici “Matrix” ili glazbe na slici “Miles Davis” - i bez potpisa slike jasno je s kojom bi se glazbom mogla vući paralela u Guininu stvaralaštvu. Također, slika reference na prošlost, primjer je slika “Barok” kojom dominira zlatna boja, na znakove (slika “Signal”), na prirodu (slika “Ocean”)...
Jedan od radova koji su mi se najviše svidjeli zove se “The Girl”. Riječ je o slici većih dimenzija. Naziv slike dolazi iz kolaža izrezanog iz novina, crno-bijelog portreta djevojke, koja drži ruku preko usta i kao da nešto šapće. Iako kolaž čini mali dio slike, čitavo djelo kao da polazi od nje, svi snažni potezi i raskošne boje. Boje su izvrsno koloristički usklađene, i narančasta, i ružičasta, i svijetloplava. Odmak je to od dominacije crne slike (iako ima i monokromnijih djela na izložbi) o kojoj u knjizi koja prati izložbu piše slikar i profesor Igor Rončević.
Kompozicije, prethodne i sadašnje, grade siloviti zamasi, isprekidane crtice, kružne i nepravilne linije, točkasti udarci kista, grebanje i struganje, špricanje i prolijevanje boje... čime se postiže višedimenzionalnost, slojevitost, materičnost slike. U knjizi uz izložbu fotografije su i Guinina ateljea, umrljana bojama, i na taj se način dobiva svojevrsna kontekstualizacija, posebno kada se promatraju detalji, kao što je monografija Yvesa Kleina na radnom stolu.
U svakom slučaju, boravak u Baselu u umjetničkom se kontekstu znatno odrazio na ovog slikara, slike su mu uistinu vrijedne pažnje i jednog od važnijih izlagačkih prostora u zemlji.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....