S Leom Pelivan i Tomom Plejićem, arhitektima i osnivačima Studija UP, našla sam se u zagrebačkoj Korici. Baš kao i prošli put prije korone. Isto je padala kiša. Zaključili smo da je to naša tradicija.
Dok razgovaramo, u naručjima im se izmjenjuje njihov pas Cosmo, talijanski hrt, koji malo kunja i mazi se kod jednog pa kod drugog. Prvo pitam o njemu.
- Cosmo je naš najmanji član. Rođen je dan nakon potresa. Već dvije godine vodi naš ured, jako se obraduje svima i laje na svih pri dolasku, kontinuirano leži po svima nama tijekom dana, voli i traži kontakt s ljudima, terapijski djeluje na tim, on je neki tip menadžera za ljudske resurse... - smije se Toma Plejić.
Meni je Studio UP uvijek bio ono nešto po mome, da imam mnogo novca znam koga bih nazvala, ali nisam ja jedina, srećom ima dovoljno investitora u Hrvatskoj koji misle slično, prepoznaju da arhitektura mora biti super funkcionalna i jako stimulirajuća.
Konstatiram da su njihovi hoteli svemir za sebe.
- Super zvuči, Cosmos... - dodaje Lea Pelivan.
U posljednjih nekoliko godina bili su radišni i aktivni, tako da smo imali dosta tema, od toga da su kao kustosi u Milanu na Trijenalu postavili hrvatsku izložbu nazvanu "Mirror/Mirror", preko projekta rekonstrukcije hotela Panorama koja je u tijeku i novog projekta za rekonstrukciju hotela Jadran u Zagrebu, projekata hotela Forum u Zadru, te odnedavno projekta za Znanstveno inovacijski centar u sklopu kampusa u Splitu, koji su izborili na javnom natječaju. Poznate su njihove realizacije Dizajn hostela Golly & Bossy u Splitu, Boutique hostela Forum u Zadru, Family hotela Amarin u Rovinju i Lifestyle hotela Vitar u Bolu na Braču, kuće Parazit, stana Bijeli loft i naravno sklop gimnazije i sportske dvorane - Gymnasium 46º09"N/16º50"E u Koprivnici, kojim su osvojili prestižnu svjetsku nagradu Mies van der Rohe 2009. godine. Pripadaju grupi arhitekata koji su publicirani u knjizi "Peripheral Moment" Ivana Rupnika, grupi s Njirićima, 3LHD-om, Randićem i Turatom, u kojoj su bili najmlađi.
Zanimalo me što je prethodilo izložbi ove godine na Trijenalu u Milanu?
Toma: To je projekt koji traje relativno dugo, bili smo selektori 56. zagrebačkog salona arhitekture i urbanizma koncem prošle godine, kada smo tražili da se prijave isključivo nerealizirani radovi. S obzirom na nemoć u društvu, devastaciju, grad u problemima, želja je bila da nabijemo atmosferu dobrim projektima, da se stvori neka dobra vibracija, triger, jer tako smo i mi startali nakon rata, nastala je odjednom neka pozitivna atmosfera. Za Salon je instalirana geodezijska kupola s golemim videozidom. Kupola je postavljena pred zgradom Mimare jer je velika većina kulturnih institucija za izlaganje izvan funkcije. Ministrica kulture vidjela je taj projekt i zainteresirala se, prepoznala je potencijal za Milano. Odabrali smo samo pobjedničke projekte za izložbu na Trijenalu.
Lea: Kupola koju smo ostvarili s partnerima "Pali gasi" bila je jednostavna instalacija, ali jako efikasna, efektna. Postavljena je još jednom u sklopu Festivala svjetla. Ono što smatramo da je najbitnije je upravo to što je Salon zračio optimizmom. Iz ovog "crnila" se ne može van bez određene doze idealizma i nade za bolje sutra. To je premisa arhitekture i opstanka. U Milanu, u kontekstu izlaganja u sklopu veće izložbe imali smo nešto drugačiji pristup. Bilo je potrebno izdvojiti se i pridobiti pažnju posjetitelja. Izložba je koncipirana kao mali pasaž, prolaz, tunel. Prolaskom kroz tunel posjetitelji su teleportirani u novu dimenziju. Jedna stranica tunela opločena je LED zaslonima koji emitiraju animiranu priču o projektima, a preostale stranice su reflektivne, nestvarne i u njima se miješaju odrazi posjetitelja i projekata, brišu se granice realnosti i fikcije. Autori izložbenog tunela su Damir Gamulin i Antun Sevšek.
Zanimljivo je ispalo što je direktor Trijenala bio Stefano Boeri s kojim imate poveznicu s vašim početkom.
Toma: I mi smo startali kao jedni od laureata na 38. zagrebačkom salonu kada nam je Stefano Boeri, tada urednik uglednog časopisa Domus, dodijelio Veliku nagradu salona za projekt Zgrade gimnazije u Koprivnici 2003. godine, naš prvi projekt. Na neki način povijest se ponavlja, mi smo sada u Boerievoj ulozi i biramo nova nadolazeća lica, a on je upravo direktor Trijenala i čitave manifestacije u Milanu. Našli smo se s njim na otvaranju i prisjetili se svih okolnosti i koincidencija, zamjeni uloga, i konstatirali smo kako je predivan osjećaj nekoga gurnuti dalje...
Lea: Mislimo da je upravo nagrada zagrebačkog salona 2003. godine jako pomogla da se zgrada gimnazije realizira. S obzirom na vrlo neuobičajenu dispoziciju zgrade, naručitelj je imao određenu zadršku. Nagrada salona bila je dodatna stručna potvrda koja je pomagala naručitelju da se hrabro upusti u svojevrsni eksperiment. Mi smo bili samo neki klinci s plastičnom maketom. To priznanje je sigurno puno pomoglo, kao i kasnija nagrada Europske komisije za realizaciju zgrade gimnazije Mies van der Rohe. Podrška iskoracima, korekcija i usmjerenje stručnog diskursa je prava svrha salona i drugi sličnih manifestacija. Mladi imaju naboj da stvore neku novu perspektivu i da je realiziraju. Svjesni smo koliko smo i sami bili otvoreniji s 20-ak godina, nego sada s gotovo 20 godina prakse. Iskustvo i znanje te u tom pogledu "zagade". Bitna je stručna, institucijska i društvena podrška mladima.
Što vas je dočekalo nakon Trijenala, povratak u realnost?
Toma: Povratak na gradilište hotela Panorama u Zagrebu. Veseli nas ovaj, nadamo se gradotvorni projekt. Novi hotel imat će niz ugostiteljskih sadržaja koji će živjeti u kontaktu s vibrantnom Trešnjevkom, a mezanin će imati galeriju kongresnih dvorana različitih veličina od mega do mikro. Kako je riječ o tornju, od samog starta nas je intrigirala paralela s Downtown athletic clubom u New Yorku koji pulsira u presjeku, pa tako i ovaj hibrid nudi niz punktova, dvorana, niz različitih smještajnih modula, a ponuda kulminira velikim otvorenim bazenom nad gradom. Kupanje u Panorami. Otvorenje hotela očekuje se iduće godine. Prije dva tjedna izabrani smo i za rekonstrukciju hotela Jadran u Vlaškoj ulici koji će se obnoviti u super urbani hotel. Svi aktualni projekti hotela koje sad radimo u prizemlju naglašavaju ispreplitanje s gradom u analogiji s nekadašnjim gradskim kavanama.
Inovacijski centar u Splitu jedan je od rijetkih projekta koji nije brownfield od onih koje sad radite, nego će biti sasvim nova građevina.
Lea: Da, to je realnost naše profesije sada i kroz budućnost. Fond sagrađenih zgrada je velik, postoji problem sustavnog neodržavanja kao i usporavanja širenja prostora gradnje u konceptu održivog razvoja. Takvih će poslova biti sve više i oni zahtijevaju neke posve nove vještine arhitekata u odnosu na greenfield gradnju. Nakon duljeg vremena imat ćemo prilike graditi posve novu zgradu. Inovacijski centar je nova zgrada, ali na zadnjoj slobodnoj kaseti kampusa u Splitu. Riječ je o znanstveno-inovacijskom centru, koji funkcionira kao svojevrsni servis postojećim fakultetima za istraživanja. Postojećim fakultetima nedostaje prostora, pogotovo onog sa specijaliziranom opremom koja je jako tehnički i financijska zahtjevna, stoga je ova ideja dijeljenja prostora i opreme, koju je osmislila ekipa sa Sveučilišta u Splitu, jako interesantna i aktualna. Prostor smo zamislili kao potpuno otvorenu i maksimalno fleksibilnu igraonicu za znanstvenike koja će biti spremna prihvatiti velik broj preinaka organizacije prostora i opreme. Fleksibilnost je zahtjevna tema za projektiranje, ali eto u tome nam je sada ipak iskustvo pomoglo. Nadamo se da će se u skoroj budućnosti biti sluha da se realizira i park-trg uz istraživački centar jer čitav taj prostor kampusa pati od manjka osmišljenih javnih otvorenih prostora za studente, koji zapravo kampus čine kampusom.
Vratimo se na hotele koji su dominantni u radu vašeg studija UP. Koliko hotela ste napravili?
Lea: Napravili smo dva ho(s)tela u Zadru - Boutique hostel Forum i u Splitu Design hostel Golly+Bossy koji su se pokazali detonatorima promjene. Stvorili su kritičnu masu koja je uzdrmala centar. Koncipirali smo i potpuno drukčiji projekt u prostoru koji je periferija Rovinja, gdje je bilo potrebno u jednom jako velikom zahvatu osmisliti obiteljski hotel, ali i cijeli niz javnih otvorenih površina - šetnice, igrališta i plaže uz njega. Taj projekt zovemo "Planet Amarin" i u njemu je 50 posto sadržaja hotel, a 50 posto sadržaja javni prostor koji pripada svima - prolaznicima, šetačima, gostima. U Bolu smo intervenirali u interijer, već koncipirane zgrade, hotela Vitar, i stvorili sjenoviti interijer. Trenutno izvodimo spomenutu složenu rekonstrukciju bivšeg hotela Panorama koji je značajna točka Trešnjevke s Trgom Doma sportova koji također vapi za promjenom te se nadamo da će hotel biti inicijator urbane obnove te zone koja ima ogromni gradski potencijal.
Što je bitno kod hotela?
Toma: Hoteli predstavljaju izvanredno stanje, stanje dislokacije, stanje drugog i idućeg standarda. Novo stanje dubokih dojmova. Danas često čitave disperzirane obitelji koriste hotele za sastanke i obiteljske susrete. Hoteli su postali mjesta novog zajedništva, intenzivnih susreta. Volimo oko toga citirati Jeana Nouvela: "Povijesno su hoteli jako kontribuirali u ritmu i životu grada". Uvijek težimo ugraditi u DNK hotela tu provokaciju, odnosno gradotvornost. Uvijek zamišljamo hotel kao aktivnog protagonista u gradu...
Turizam kao utopija, hoteli kao utopija?
Lea: Da, sigurno i jedino moguće, turizam je utopija, ne-mjesto. Hoteli su ne-mjesta. Jako intrigantna tema. Svaki hotel je neponovljivi zadatak. Rutina kod koncipiranja hotela ne postoji. Svaki projekt hotela zamišljamo iznova, kao skript za film, odbacujemo sve "šprance". Zamišljamo aktere, moguće scenarije događaja, metamorfoze korištenja, razvoj, genezu kroz vrijeme... često te složene infrastrukture evoluiraju u novo, iduće. Hoteli su šansa za zamišljanje budućnosti i nove realnosti, jer su složena infrastruktura koja podržava i oblikuje dobar osjećaj, provod. Zanimljivo je što se za razliku od ostalih tipologija naglo realiziraju, ubrzana arhitektura najnovijeg nadolazećeg standarda. Slično kao i fikcija na filmu. Isto tako je jako bitno što su korisnici hotela svojim ulaskom i svojim kratkim boravkom u hotelu spremni na eksperiment, na odstupanje od svojih rituala, uvjerenja. U konačnici to iskustvo ih možda i malo promijeni ili barem obogati za jedno zanimljivo iskustvo… barem u to volimo vjerovati.
Kako gledate na razvoj hrvatskog turizma?
Toma: Naš dio kugle je prekrasan, obavezuje nas da budemo oprezniji i ambiciozni - u promišljanju što i kako gradimo te što nudimo. Nadamo se da će kolektivna svijest o ulaganjima biti na višoj razini u skoroj budućnosti. Teritorij je konačan.
Nizozemski studio MVRDV je izjavio da nije važan njihov stil nego njihov stav. Koji bi bio stav vaše arhitekture?
Toma: Oboje smo odrasli u Splitu, uvijek se na to vraćamo i uvijek studentima objašnjavamo kako je važna lekcija Splita u kojem - stan postaje grad. Iskustvo grada je iskustvo velikog stana. Ta elastičnost nas svaki put iznova fascinira, to nosimo u sebi. Uvijek nas ta mogućnost incidenta, provokacije, transformacije intrigira. Arhitektura kao akter u odnosu...
Koji je umjetnik imao najviše utjecaja na vaš rad i općenito?
Lea: Andy Warhol. Andy je još uvijek super svjež, on objedinjuje sve: urednika novine Interview, urednika i voditelja TV emisija, slikara, kolaboratora, kipara, videoumjetnika, filmskog režisera, kroničara... njegov studio The Factory bio je žarište zbivanja milijunskoga New Yorka. Ponovno relacija stan-grad. Svidio nam se i serijal Ryana Murphyja - Andy Warhol Diaries i IT manipulacija Warholovim glasom, istovremeno - stvarno i nestvarno.
S kojim umjetnicima najviše surađujete?
Lea: S umjetnikom Silviom Vujičićem, zajedno jako brzo razvijamo specifične atmosfere, nakon toga vrlo brzo i prototipove za pojedine projekte - zidove, zavjese, stakla, detalje... Kontinuirano radimo s dizajnerom Damirom Gamulinom, upravo završavamo dugo iščekivanu mega knjigu na 1500 stranica o Pingu, 56. zagrebačkom salonu arhitekture i urbanizma. Volimo suradnju s produkt dizajnerima Numen for use. Nerealizirane ideje imamo s Davidom Maljkovićem i Norom Turato, nadamo se nekoj intenzivnoj suradnji.
Radite na različitim projektima i mjerilima, od stanova do nebodera, od hotela do izložbi, sa studentima... imate li jedinstven pristup koji ističe sav vaš rad?
Lea: Uvijek u projekte pokušavamo ući prazni, bez predrasuda, očekivanja. Kao da smo na početku. Sviđa nam se otvorena startna pozicija koja omogućuje da refleksno reagiramo na početku. Energično animiramo. Žustro komentiramo. Brzo živimo. Sto posto smo u tome što radimo i uživamo.
I za kraj, što trenutno čitate, gledate ili što vam privlači pozornost izvan arhitekture?
Toma: Gledamo reklame, serije i filmove. Volimo izložbe. Elmgreen & Dragset "Useless Bodies" u kombinaciji s antičkim skulpturama su nadrealni. Projekcije Stevea McQueena u Pirelli HangarBicocca su impresivne. Anish Kapoor i Bruce Nauman u Veneciji su izvrsni. Intrigiraju nas paralelne kreativne discipline i brzine djelovanja. Zanimljivi su nam radni prostori umjetnika, poput Jeffa Koonsa, koji su opremljen sofisticiranom tehnologijom avioindustrije. Volimo kolaboracije, zanimljivi su nam izrodi i spojevi poput npr. Gucci + Adidas s kampanjom koja je ugrađena u Kubrickove kultne sekvence. Sve je brzi kolaž. Arhitektura je spora, troma, jedinstvena, potpuno oprečna svemu oko nas, to nas provocira.
Lea: Sve što je Toma naveo, ali u kombinaciji sa svakodnevnim životom u kojem također možeš pronaći vrela i trenutke nadrealizma ako to tražiš.