Intrigantne likovne zagonetke koje nas ne prestaju zabavljati

ZAGREB - Na jednoj je slici elegantan i dostojanstven, pola crni, pola bijeli pas, iznad kojeg piše “Pas koji je ušao u noć”.

Na drugoj slici, iznad tri raščupana mala, pomalo ljuta, i očito kompetetivna psa, koji jedva da zauzimaju petinu cijele slike, piše “Ekspresionisti”.

Ne volite ekspresioniste? “Volim majstore koji su započeli ovaj pravac koji se ipak malo previše odužio, sve do danas. Ova se slika više odnosi na neoekspresioniste, one koji još i danas slikaju na isti način”.

Zašto se onda ne zove neoekspresionizam? “Taj izraz neo, on mi ne valja”.

Ovako počinjem razgovor s Borisom Bućanom, koji vodimo na njegovoj novoj izložbi u Gliptoteci HAZU.

Pravci mu ne leže

Bućan je osamljenik na likovnoj sceni, i pravci mu nikako ne leže, kao ni ukalupljenost. No, mnogo više nego o kritici novih ili starih pravaca u likovnoj umjetnosti, izložba govori o Bućanovoj mašti, pa se na ostalim slikama susjedina geranija pretvara u bizona, sjena se na rubu umjetnikove papuče pretvara u mačku, a kolač mađarica u zgrade - limenke Novog Zagreba.

Maljević i Bakić

Ono što se s jedne strane čini galeb, s druge je strane trudnica...

Iako nije prošla niti godina dana od Bućanove posljednje izložbe, on sada izlaže pedesetak novih, intrigantnih djela, ponovno u kombinaciji slike i riječi, svoje više ili manje komplicirane zagonetke, koje nam uvijek pomaže dešifrirati.

Izložba je podijeljena na dva dijela: jedan je crno-bijeli, drugi je u boji. Najjača dionica crno-bijelog opusa stoji na samom kraju prostorije, izdvojena. Riječ je o crnom kvadratu na bijelom polju, iz kojeg izviru rogovi pa se pretvara u bika: “Tu je sve, i posveta Maljeviču, i Bakiću. I nekako sad, kad to gledam, razmišljam kako je ovako mnogo jednostavnije napraviti bika”, kaže.

Postav je radila Vera Horvat Pintarić: “Kad sam vidio prvo te nabacane slike u Gliptoteci, uhvatila me nervoza, sve je bilo tako živčano, a onda je došla ona i svojim postavom sve smirila”.

Žene razgovaraju

Njegove skice dolaze direktno s ulice. One ne nastaju u praznom ateljeu, umjetnik ne stoji s kistom u ruci pred praznim platnom očekujući inspiraciju. Inspiraciju nalazi u svakodnevnici koju promatra, ponekad i u priči koju mu netko ispriča.

Tako je sjedio u rano proljetno popodne na terasi i slušao tri žene kako razgovaraju. Udubljene u razgovor nisu ni primjećivale umjetnika koji je pokraj njih nešto crtao na papiru, bilježio ideju. Tako je nastala slika “Brbljanje”: noga od stola i tri para ženskih nogu, crveno nalakiranih noktiju i u sandalama: dvije su žene prekriženih nogu, a jednoj vidimo samo jednu nogu, druga je sasvim iza, udaljila se i sa slike.

Na slici, pak, “Razgovor”, od razgovora pokazane su samo muške ruke, svaka u svojoj gestikulaciji, a jedna ponovno “bježi” sa slike.

Ima tu i mnogo humora: na jednoj slici piše “Kako je život prošao preko mene”, a naslikan je položeni dorski stup, pretvoren u valjak. Nekoliko je slika zlatne boje na tamnoj pozadini. “Razmišljao sam o roza ili banana žutoj, kao kič varijanti, no naposlijetku sam se odlučio za zlatnu”. Od iste je kombinacije boja, od oblika šestinskih šešira, košara i metli, napravio i “Portret kumice”.

Izložba je nazvana “Kada sam se družio s golubovima”, prema naslovnoj slici: prazna cipela, a uz nju otisak noge od goluba. Pa iako je istu formu, kombinacija riječi, slike, oblika koji se pretvaraju jedan u drugi, i zagonetki, Bućan imao i u prethodne dvije izložbe, “Žena na mjesečini” i “Dan kada je kiša padala naopako”, nije ih iscrpio. Njegove su zagonetke jednako intrigantne i jednako svježe.

Sve u skladu s umjetnikovom filozofijom da se umjetnost ne može naučiti već doživjeti, te da, ako dobro pratite svoj život, ne možete pogriješiti. Odnosno, da si ponekad treba u životu dozvoliti i dokolicu: “Ne može se doći do dobre slike mahanjem kista. Više ideja dobijem na kavi na Britancu nego stojeći pred praznim platnom”.

Čarape s perjem

Ima bilježnicu u koju svaki dan zapisuje jednu skicu, jednu ideju. Neke od tih skica postanu slike, druge ne. I one koje postanu slike, ako mu se ne svidi, prefarba i kreće iz početka.

Inače, plakat “Žar ptica”, koji je bio na naslovnici velike međunarodne izložbe u londonskom Victoria i Albert muzeju “100 najboljih plakata u povijesti”, pretvoren je u treću dimenziju. Po uzorku s tog su plakata napravljene čarape koje se prodaju u MSU kao suvenir. Što misli o tome? “Izvrsne su. Ja ih nagovaram da naprave i čarape s perjem”.