IN MEMORIAM Slavomir Drinković, suptilni autor 'napukle ptice' na Ovčari, koja je bila i ostaje uzor u našoj spomeničkoj mizeriji

Treba izbjeći svečani i pomalo prigodni govor o smrti prijatelja i kipara ili o tome što je značio Slavomir Drinković u hrvatskoj suvremenoj umjetnosti.

O tome mogu govoriti brojni njegovi učenici, kolege i prijatelji. O tome će govoriti njegova brojna djela rasuta što rodnim otokom, što širom Hrvatske i drugih prostora. O tome će govoriti njegova Vrata XX. stoljeća, Uza, Veliko drvo sv. Sebastijana ili Koplje sv. Jurja... O tome će govoriti Grobnica stradalnika Domovinskoga rata na Ovčari - spomenik kojemu je rana cjelovitost, a praznina punina.

Ranjivost kamena

Pucajući i doslovno od fizičkoga i duhovnoga zdravlja, poput Radauša koji se pred veličanstvenim uspravljenim stijenama Velebita narugao svojemu kiparstvu, i Drinković je smatrao da je kiparstvo već bilo stvoreno. U stijenama brda i kamenoloma, pred pilama i branjem kamenja, umjetnost je za njega već tamo postojala. Kamen kao materijal je obožavao. Ali kamen je u Drinkovića bio sasvim drugo od ćutilnog poimanja ženskoga tijela kojega su voljeli Frane Kršinić i sva njegova brojna korčulanska djeca i potomci. Utvrđujući osnovne sile otpora i sile pristajanja; on je računao na procijep i napuknuće… unutrašnju žilu i pukotinu u koju je znao zasaditi svoje osjetilne konkretizacije, suptilne ishode grubih srazova pa i samu mistiku. Unutar jednostavnosti uvrnuta bloka znao je naći aluzivne, simboličke, meditativne i poetične sadržaje, ismijavajući vladavinu teme na uštrb vladavine oblika.

Jednostavnost njegova rješenja za stratišta i gubilišta u Domovinskom ratu potekla s Ovčare računala je na ranjivost kamena i njegovo pucanje, na prazninu i napuklu cjelovitost u obliku ptice koja je pomnožena mnogo puta uzorom brojnih stratišta i grobišta Domovinskoga rata - što je bilo i ostalo, u ovoj novoj spomeničkoj mizeriji, uzorito rješenje. Tu je do izražaja došla njegova hipersenzibilnost, osjećaj jednostavnosti i dubine djela kojemu je praznina najveća punina; a optimizam i nada na mjestu najstrašnijeg gubilišta.

Jelšanska kuća

U njemu se mediteranski hedonizam, opuštenost, i ležerna žovijalnost, miješala s predanim radom, jakim organizacijskim moćima, primjerice vođenja studenata po otvorenim prostorima i kolonijama ili po svojoj kamenoj jelšanskoj kući i maloj pinakoteci na samoj punti otoka koju je s velikom ljubavlju podizao i dijelio s drugima. Brižan spram svoje supruge, također umjetnice, i sina jednako kipara, bio je obziran sugovornik ali i ustrajan u svojim nakanama i ciljevima. Bio je od onih duhovno i fizički zdravih ljudi kojega nisu zanimali intelektualistički napeti gropoviti i u pravilu neraspletivi prijepori. Radije je birao društvo ribara i težaka rodnoga otoka, i sjedio s njima pod napetim jedrom koje štiti od sunca. Radije domaći bokun i žmul vina, nego intelektualni klub napetih prijepora. Njemu je jednostavnost i života i oblika bila veličanstvena i lijepa. A krajnje suptilan, njemu su svjetlost i bjelina kamena... bili ciljevima. Jer, za njega je, kao i za S. Weil, istinski grijeh bio samo ne znati upijati svijetlost.

Kamena kruna otoka, kamenica od ulja, ili mlinski kamen, bilo mu je dokazom umjetnosti; široko i duboko polje ljudske zavisnosti sa stvarima i prirodom. I to je uvijek bilo djelo koje ne zamagljuje odnos čovjeka i prirode. Vjerujući da je skulptura “kruta stvarnost” (J. Gottfried), ona je, za njega, bila i beuysovski “način mišljenja”, izvan analitičkog cerebralizma, ali ne i posve izvan asocijativnoga i simboličkoga mišljenja. Nastojeći da se autonomno značenje oblika kamena forme uskladi s njegovim mogućnostima i značenjima, svemu je znao dati osjetilne konkretizacije, i suptilne ishode unutar grubih srazova i napuknuća oblika. U njegovu je djelu bila i prošla i suvremena umjetnost, Jelsa i svijet. On sam.

Konceptualna iskustva

Uz to, Drinković je dobro znao da je “subjektivni prostor važniji od stilskih i ideoloških rješenja” (D. Kuspit). Izdvojen, izvan napetih prijepora o novom i starom, za njega je težiti k novom, kao i Kosti Angeli Radovaniju, značilo “biti uvijek emigrant”. Unutar jednostavnosti i čistoće oblika, bježeći od tzv. impersonalnog i primarnoga oblikovnoga purizma iz kojega je istjeran trag čovjeka, on je znao naći tiha staništa svojega djetinjstva, svojega otočkoga domicila, kao prostora najšire i najdublje ljudske osjetljivosti. Njegov mediteranizam nije bio puki izvod iz matične knjige rođenih, nego slika njegove bogate nutrine. Uz to, plemenita i sadržajna dokolica i frenetični rad - to je bio Slavomir Drinković. Malo je koji kipar poput njega toliko poznavao narav materijala ili narav njihovih kontrasta, primjerice granita i kromiranoga željeza, grubih i glatkih površina, ranjenih i cjelovitih epidermi oblika. Malo je koji čovjek i kipar toliko puno i teško radio u ovome vremenu na izmaku radnih navika.

Najšire govoreći, Drinković je baštinio modernistički autoritet pune i cjelovite mase, ali je u svoje djelo znao uplesti konceptualna i spekulativna iskustva svojih suvremenika. Znao je naseliti svoju osjetljivost u najtvrđe, najnepropusnije. I naposljetku pred bijelim papirom, “bijelim kao crna budućnost”, što bi kazao Pessoa, pred ovom smrću kiparski i ljudski zdrava čovjeka, sve mi se i ovo ispisano čini pomalo suvišnim. Jer, Drinković je bio otok. Otok svjetionik. Oči mora. A, jer je otok, poput Ciorana, ne vidim načina “da tako značajan čovjek može umrijeti”.