Imamo najbolji i najinovativniji muzej koji to nije. Koja je tajna Muzeja prekinutih veza?

ZAGREB - Sretoh te u izbjegličkom konvoju. Zavoljeh te istoga časa, tvoja plava kosa, tvoje divne oči privukle su me kao magnet. Nažalost, uskoro te napuštam ali ne gubim nadu da ću te opet sresti. Krenuli smo zajedno. Neki me izdaše da te volim, ali ja ne marim za to jer je moja ljubav beskrajna. Elena, najljepše ime svijeta. Pamtiću te cijelog života... napisao je prije 19 godina trinaestogodišnji dječak iz Sarajeva.

Grad je tada već bio blokiran, za izlazak su bile potrebne dozvole, na check-pointima su bili naoružani i bijesni, a u konvoju uplašeni ljudi. Jedan je trinaestogodišnji putnik iz konvoja zaboravio na strah pred nadolazećim ratom jer je vidio djevojčicu prekrasnih očiju. Njegovo je pismo završilo u Muzeju prekinutih veza.

Riječ je o muzeju koji to nije jer prikazuje stvari koje se inače ne izlažu u muzejima. Ili se izlažu, po sasvim drugim kriterijima. To nije muzej i zbog toga što je lišen vrijednosti koje se izražavaju novcem. Ne postoji nikakav kriterij po čemu bi ono što je izloženo u muzeju negdje drugdje, izvan muzeja, funkcioniralo kao prepoznatljiva vrijednost. Nije muzej ni zbog najvrednijeg, jedinog što nudi, osjećaja, jer se oni ne mogu smjestiti u vitrine.

Čudesno i jednostavno

To je muzej koji se bavi ljubavlju čak i onda kada se njome više ne žele ili ne mogu baviti ni oni koji su voljeli i bili voljeni, to je mjesto koje čuva sva lica, osmijehe i suze ljubavi onda kada to više nitko ne može, to je čudesno jednostavno mjesto koje njeguje ljubav dok se ljubavnici ne odmore ili ne vole u nekim drugim ljubavima, a kako ljubavi nije mjesto u muzeju, to i nije muzej koji bi mogao opisati, a kamoli smisliti u svom političkom programu bilo koji ministar kulture ili školstva.

No, kako ne postoji nitko tko je uspio samo proći kroz muzej, nitko tko je uspio samo prohodati prostorom, upoznati se s izlošcima i ostati ugašenog srca, tako je to jedini muzej na svijetu koji govori o ljubavi i nakon što veze završe. A svi mi koji smo voljeli još u vrtiću znamo da je s ljubavlju nezgodno jer nikada se ne zna kada je stvarno kraj, a kada je ljubav samo u nekoj drukčijoj fazi. Zbog toga je taj muzej vražje ili anđeosko mjesto jer govoreći o tuđim ljubavima, posjetitelje uvijek podsjeti na one koje su davno odbacili.

U svemu ostalome, to je klasičan muzej, mjesto poučavanja i spoznaje, lokacija koja se nalazi u vodičima, na popisu muzeja turističke zajednice, u lijevom gornjem ćošku Googlea, na sredini Wikipedijine police o muzejima i na vrhu Gornjeg grada.

Dragi Boris...

Sasvim dovoljno za pet godina mladu instituciju koja je prije dva tjedna dobila nagradu Europskog muzejskog foruma. Muzejski forum dodjeljuje nagradu za najbolji muzej i ta je otišla u Belgiju, muzeju Gallo-Romeins iz Tongerena, a jednom od dva hrvatska muzeja koji su bili nominirani, uz Muzej prekinutih veza tu je bio i MSU, pripala je nagrada kao najinventivnijem, nejneobičnijem muzejskom dostignuću koja nosi ime osnivačice nagrade, Kenneth Hudson. U isto vrijeme, Muzej je bio predstavljen na godišnjoj konferenciji u Houstonu, gdje ga je Američko udruženje muzeja pozvalo da bude jedini europski gost. Među 4500 američkih muzeja pojavila su se i još tri koji nisu s američkog kontinenta, po jedan muzej iz Katara i Libanona te zagrebački Muzej prekinutih veza.

- Bilo je genijalno dobiti tu nagradu. Sama nominacija znači mnogo, a dobiti priznanje je nešto fantastično, kaže Dražen Grubišić kroz smijeh opisujući kako Olinka Vištica, a njih su dvoje sve započeli, nije u uzbuđenju uspjela sastaviti sms kojim bi mu javila da su dobili nagradu. Marija Curić, treća osnivačica, ona kojoj su Olinka i Dražen uvalili da se brine o marketingu, brojkama i sličnim stvarima, kaže kako je užasno teško pokrenuti privatni muzej.

- Na jedan smo odgovor čekali godinu i pol dana, a kada je došao, bio je negativan - govori smijući se budući da Muzej danas ipak više nije u situaciji da se mora ispočetka predstavljati u svakoj instituciji čija suradnja mu je potrebna.

Dragi Boris,

hvala ti za 5 i pol godina ljubavi, osrednjeg sexa i desetak kila koje si natovio... Nadam se da ti je super, napisala je jedna Breskvica tipu koji joj je očito puno značio. Da nije, ne bi ga se ni sjetila, a kamoli odnos s njim učinila besmrtnim.

O Muzeju prekinutih veza zna cijeli svijet, CNN i BBC objavljuju reportaže, Economist i Newsweek pišu tekstove, a tek su dio medija u svijetu koji su našli prostor za priču o muzeju koji govori o ljubavi. Matematički gledajući, o Muzeju je u jednom tjednu objavljeno tekstova i televizijskih reportaža u vrijednosti od dva milijuna dolara, što daje naznaku da ljubav može biti biznis, a da pritom ne izgubi ni djelić čarolije koji je čini posebnom. Grubišić kaže da to nije slučaj u Hrvatskoj.

Oni pokušavaju postaviti Muzej na vlastite noge, vole ga i žele ga pokazati svijetu, ali Muzej predstavlja i troškove pa bi bilo zgodno kada bi se sam mogao održavati. Ovako, svi rade u njemu, Dražen je sam uređivao prostor, no samo entuzijazam ipak nije dovoljan. Kao što se u nekim vezama pojavi rečenica - voliš me, ali to nije dovoljno.

- Dobili smo ponudu da Muzej otvorimo i vani, u inozemstvu. Sada moram procijeniti hoće li postojati samo jedan Muzej, taj koji bi bio izvan Hrvatske, ili ćemo uspjeti pa ga sačuvati i u Zagrebu, govori Dražen o primamljivoj ponudi i velikoj odluci koja je pred osnivačima. Društvo osnivača ima i tajnog, četvrtog člana, koji sudjeluje u projektu od početka, ali se ne želi pokazati u javnosti. Možda je riječ o nekome tko je suviše volio da bi to podijelio sa svijetom, a možda je riječ o osobi uz koju je teško povezati pojam ljubavi, no kako god, ne otkrivaju identitet te osobe.

Duhovito mjesto

Muzej je prostor u kojem nema mržnje i nema ružnih osjećaja. Postoje loša sjećanja, postoje uspomene koje nisu lijepe, ali u svim propalim ljubavima o kojima govori izložba muzeja ne postoji ništa zbog čega bi trebalo okrenuti glavu. I, osim umjetnih, gumenih grudi koje je neki mamlaz poklonio svojoj curi nadajući se da će time dobiti drugu osobu, nema neukusa. Lisice ukrašene roza plišem i vibrator tu su kao dio onog dijela ljubavi o kojem se ne priča na obiteljskim ručkovima, ali, kako su poručili oni koji su ih ostavili, predstavlja ono zabavno i - ludo!

U svakom je slučaju to, u skladu sa samom biti ljubavi, duhovito mjesto. Jedna metalna lisica čiji je drugi kraj možda ostao vezan na krevetu, priča o tome: - Vezao me za krevet kad je zazvonio telefon. Bio je to muškarac koji je nekoliko mjeseci kasnije postao moj novi dečko...

Novi dečko ili nova cura, svaki predmet ima svoju jednostavnu, lijepu i tužnu, bolnu i divnu priču o ljubavi koja nije izdržala.