Igor Grubić: Moj rad o pravima homoseksualaca otkupio je i Tate

Londonski Tate, najposjećeniji europski muzej kroz koji godišnje prođe između pet i deset milijuna ljudi, nedavno je proslavio desetu obljetnicu i predstavio novu kulturnu politiku: otkupe radova umjetnika izvan zapadnog tržišta umjetnina. Tate je otkupio i rad hrvatskog umjetnika - “East Side Story”. Riječ je o radu Igora Grubića kojemu su tema napadi na Gay Pride u Zagrebu i Beogradu. Istanbul, Beč, New York i Berlin samo su neke od destinacija u kojima je taj umjetnik izlagao posljednjih godinu dana.

Umjetnost treba na ulicu

Za Grubića su karakteristični aktivan pristup umjetnosti i želja da izađe iz galerije te dopre prije svega do publike koja ne odlazi u muzeje i galerije, do slučajnih prolaznika. Kada većina spava, on se budi ranom zorom da bi uokolo na biciklu nosio crvenu zastavu ili vješao provokativne poruke na spomenike.

Ukratko, vjeruje da umjetnost može promijeniti svijet i da može biti direktnim nastavkom svakodnevice.

Od Bogote do Beograda

Kako je nastao nagrađeni rad i koja vas je ljudska reakcija najviše zgrozila dok ste radili na projektu ‘East Side Story’? Navodno su posjetitelji plakali dok su gledali vaš video?

- Nakon projekta ‘Anđeli garava lica’ s radnicima rudnika iz Kolubare, pozvali su me iz beogradskog Muzeja suvremene umjetnosti da napravim novi rad. Nastojim progovarati o društvenim problemima u kojima se nalazimo i uvijek prije rada napravim veliko istraživanje na terenu. Prva mi je ideja za ‘East Side Story’ bila raditi intervjue s protagonistima, no pregledavajući dokumentarne snimke Gay Pridea iz Beograda i Zagreba, koji su završavali uličnim borbama, javljao mi se uvijek isti osjećaj mučnine u želucu i nevjerice da ljudi mogu biti tako brutalno okrutni jedni prema drugima samo zato što je netko različit.

Kako sam svaki put iznova bio šokiran tom činjenicom, odlučio sam ići za tim tjelesnim osjećajem. Tako sam došao na ideju da radim s plesačima u javnom prostoru, koji bi na simboličan način iscjeljivali lokacije na kojima su se odvijali ti neshvatljivi događaji. Čuo sam da su neki gledatelji plakali i drago mi je što su prepoznali čistu emociju rada na kojemu sam intenzivno radio dvije i pol godine.

Odgovornost umjetnika

Koliko vam znače nagrade i to što je vaš rad otkupio Tate Modern?

- Naravno da mi znači. Drago mi je vidjeti da u Tateu žele obuhvatiti šire područje. Do pada željezne zavjese malo se znalo o umjetnosti iz Istočne Europe. Značajno je da se na drugim tržištima počelo sustavnije raditi i da u tome predvodi Tate koji je najposjećeniiji europski muzej.

Vi niste diplomirali na Likovnoj akademiji, nego ste studirali filozofiju pa psihoterapiju. Što umjetnika čini umjetnikom?

- Želio sam, zapravo, studirati multimedijalnu umjetnost u inozemstvu, ali kako je počinjao rat, ipak sam odlučio ostati. Obrazovanje iz filozofije i psihoterapije bolje mi je pomoglo u shvaćanju samoga sebe u ratnom razdoblju kad sam se pitao gdje je u tom ludilu moja odgovornost i što mi je činiti. U to sam se vrijeme bavio samo fotografijom, ali sve me više zanimala angažirana umjetnost. Pravog umjetnika čini svijest o nužnosti odgovornog kreativnog djelovanja na svim životnim područjima.

Živimo u konzervi

Od Crnog Peristila nadalje vašim projektima ne nedostaje reakcije publike. Zašto mislite da je tako?

- Vjerojatno zato što živimo u konzervativnoj, patrijarhalnoj i pasivnoj sredini koja teško prihvaća različito mišljenje. Crni krug na Peristilu simbolizirao je mrlju na duši svakog pojedinca koji bi mogao aktivno pridonijeti da stvarnost bude drukčija, a to ne čini, nego ostaje pasivan.

Iveković, Kulunčić, Stilinović, Maljković, Tolj, Labrović... Međunarodna likovna scena ima svoj ukus koji je formirala. Na temelju čega biraju upravo vaše radove?

- U našim je radovima prisutno neko specifično naslijeđe ovih prostora, vidljiva je poveznica s ovdašnjom avangardom. Nismo koncentrirani na apstraktne ili univerzalne ideje, nego se kritički referiramo na društvene teme ovih prostora. Često na putovanjima čujem komentare da je zagrebačka konceptualna scena još u Jugoslaviji bila jaka i specifična upravo po tom društveno kritičkom angažmanu. Vjerojatno su prisutni i utjecaji Zagrebačke škole animiranog filma, Gorgone te filozofa okupljenih oko Praxisa. Branimir Štulić je također u svojim pjesmama odražavao duh tog naslijeđa.

U projektu ‘Velvet Underground’ odjeveni u plišane igračke, velike likove iz crtića, otišli ste iza zatvorskih rešetaka te sa zatvorenicima u Lepoglavi razgovarali o djetinjstvu...

- Radom sam se fokusirao na djetinjstvo jer sam želio skrenuti pozornost na činjenicu da bi društvo na neki način moglo zaštititi djecu u razdoblju odrastanja. Većina ljudi po zatvorima je zaista imala teško djetinjstvo, a obrazovani sustav ni danas nije dovoljno jak da se s tim ljudima više radi.

Na sjevernoj fasadi novoga Muzeja suvremene umjetnosti vaš je grafit ‘You won’t fool children of the evolution’ s Mickeyjem Mouseom u glavnoj ulozi. Možete li ga objasniti?

- Taj se grafit triptih referira na uličnu, garažnu poetiku punk-rocka koja je u fanzinima i grafitima koristila jezgrovite ilustracije. Uzevši lik Mickeyja Mousea, ikone industrije zabave, nastojao sam gotovo stripovskim narativom ispričati put njegove duhovne evolucije. Naime, Mickey, kao prvi lik iz svijeta umjetnosti koji je postao komercijalno isplativ, kreće u revolucionarno oslobađanje od komercijalne i tržišne uvjetovanosti. Zatim ga užarena glava ispunjena revolucionarnom ideologijom dovodi do otuđenja od sebe i društva jer se kao problem uvijek postavi čovjekova potreba za posjedovanjem i moći. Zatim se Mickey očovječi u meditacijskoj pozi kroz konkretan duhovni rad na sebi. Poanta je da će do promjene u društvu doći kada svatko od nas prvo usmjeri kritičku oštricu prema sebi.