Hrvatica na čelu aukcijske kuće: 'S klijentima više pričam o cijenama nafte nego o umjetnosti'

Tržište umjetnina posao je vrijedan 63 milijarde dolara godišnje, od čega se 27 posto izdvaja na umjetnine koje koštaju više od 10 milijuna eura, takozvana trofejna djela. Iako se aukcijske kuće sele i na istočno tržište, primjerice Hong Kong, centri su i dalje New York i London.

Aukcija u lipnju

U tom poslu tržišta umjetnina vrijednom milijarde dolara našla se i Martina Batović, povjesničarka umjetnosti iz Splita. Na poslijediplomski je otišla u londonski Sotheby’s Institut gdje je magistrirala, neko je vrijeme radila u londonskoj aukcijskoj kući Bonhams, nakon čega su je pozvali da pređe u Dorotheum u istom gradu i o promjeni, kaže, nije dvojila. Pristupili su joj kao stručnjakinji na području poslijeratne i suvremene umjetnosti i njezinim su imenovanjem, kako tumači, “željeli pokazati međunarodnoj umjetničkoj sceni u Londonu da smo potpuno fokusirani na suvremenu umjetnost, kao i na kolekcionare i umjetnike koji su aktivni u tom segmentu”, a inače je upravo interes za suvremenu umjetnost porastao među kolekcionarima posljednjih godina.

Odabrala je život u Londonu jer je riječ o svjetskom centru tržišta umjetnina: “Po najnovijim podacima koji su objavljeni u ovogodišnjem Art Market Reportu, koji se uzima kao najprecizniji pokazatelj veličine tržišta, SAD trenutno drži 43 posto tržišta umjetnina, a Ujedinjeno Kraljevstvo 21 posto. Već nekoliko godina za redom New York je komercijalno aktivniji od Londona, međutim, London je i dalje najsnažnija poveznica Zapada s Dalekim i Bliskim istokom.”

U Dorotheumu održavaju više od 400 aukcija godišnje, od čega su dvije od četiri najveće iz suvremene umjetnosti.

Martina Batović priprema jednu od tih velikih aukcija suvremene umjetnosti za 1. lipnja u Beču, a među ponuđenim slikama bit će i djelo Julija Knifera, akril na platnu “PLS 69” iz 1969. veličine 33x41 centimetar, procijenjen između 10.000 i 15.000 eura. Kniferova djela od hrvatskih suvremenih autora trenutačno i najbolje kotiraju na međunarodnom tržištu umjetnina, a naći će se među umjetninama autora poput Lucia Fontane te Anisha Kapoora.

Bit će, na istoj aukciji, ponuđena i slika Gerharda Richtera, jednog od najskupljih umjetnika današnjice - “Portret Karla Heinza Haringa” iz 1968., između 400 i 600 tisuća eura. Kako je princip tržišta da promovira i manje razvikana imena, planiraju istaknuti i manje poznatog Richarda Pousette-Darta koji je radio s Jacksonom Pollockom i jedan je od osnivača apstraktnog ekspresionizma.

Kako se povisuju cijene rada pojedinog autora? “Cijene na aukcijama rastu ovisno o interesu, a taj interes guraju i kolekcionari i vrlo utjecajni takozvani kreatori ukusa iz svih sektora tržišta, koji guraju cijene u slučajevima kada se radi o živućim umjetnicima. Nagli rast može značiti i smrt umjetnika, jer znači da je odjednom ograničen broj djela tog autora, što je klasičan slučaj ponude i potražnje”.

Dug i razvod

Negdje je pisalo kako tržište umjetnina, u smislu prodaje, funkcionira na tri D, u engleskom jeziku - debt, death, divorce, odnosno dug, smrt, razvod. Je li tako? “Stara je izreka da aukcijski svijet, ne nužno kompletno tržište umjetnina, funkcionira na ta tri D jer su ljudi najčešće prisiljeni prodavati umjetnine kada su ili u dugovima, ili u slučaju smrti, ili kada je u pitanju razvod. Međutim, kada je šire tržište u pitanju, pogotovo tzv. primarni sektor, dakle galerije koje direktno rade sa živućim umjetnicima, izlažu i prodaju njihove slike – postoji i mnoštvo drugih faktora koji utječu na komercijalnu aktivnost”.

Posao je dinamičan, tržište umjetnina nikada ne spava, barem u jednom dijelu svijeta, žrvanj je velik. Mnogo se i putuje, a svoj radni dan povjesničarka umjetnosti opisuje na ovako: “Kada ne putujem, veliki dio dana provodim u Dorotheumovu uredu u ulici St. James’s, u neposrednoj blizini Buckinghamske palače i Royal Academy of Arts. Dan nerijetko počinje ranim radnim doručkom u nekom od lokalnih restorana u St. James’s jer su klijenti tada odmorni i mogu mirno razgovarati dok ne počne užurbanost radnog dana. Kolekcionarstvo je za moje klijente hobi, tako da je važno prepoznati njihove afinitete i ponuditi im najbolje što tržište nudi, u smislu estetike i vrijednosti”, kaže. Rad s kolekcionarima jak joj je intelektualni stimulans. Najzanimljivije kolekcije, nastavlja, koje je vidjela bile su “duboko osobne, a ne nužno najskuplje, jer kolekcija koja ima svoj fil rouge i koja je duboko promišljena je izuzetno stimulativna, a time i impresivna”. Često se također dogodi da su aktivni kolekcionari i jako zainteresirani i aktivni ljudi na drugim poljima osim umjetnosti, “tako da nije neobično da s klijentima ponekad više pričam o cijenama nafte i geopolitičkoj situaciji u svijetu, ili o dobrim knjigama i predstavama, nego o samoj umjetnosti. To je dio ovoga posla, i nema mjesta za neznanje ili nespremnost na temu izvan uže specijalizacije.”

U uredu sa asistentom

Kroz jutro je obično u uredu gdje radi sa svojom asistenticom, i uglavnom procjenjuju umjetnine koje njihovi klijenti žele ponuditi na aukciji: “Veliki dio mog dana odlazi na procjene umjetnina koje nam dođu ‘pod oko’ te pregovaranje s klijentima o tome kada je najbolje ponuditi određena djela na aukciji, dogovaranje uvjeta prodaje, te katalošku obradu umjetnina za aukcijske kataloge”. Ručak je najčešće radni sastanak s klijentima ili kolegama iz struke: “Izuzetno je važan ‘networking’ za promoviranje i upoznavanje s najnovijim trendovima. Radni dan često završi na otvorenju nove izložbe – u mojoj struci se nešto novo otvara gotovo svaku večer, pa je izbor ponekad težak.”

Taj “networking” koji spominje, a koji je u ovom poslu izuzetno važan, započinje još prilikom studija. Važne se veze stječu još na fakultetu, odnosno, u slučaju ove povjesničarke umjetnosti, na magisteriju na koji je, nakon studija povijesti umjetnosti i engleskog u Zadru, otišla u London, na Institut za umjetnost koji je osnovala aukcijska kuća Sotheby’s: “Sotheby’s Institute of Art je najprestižnija obrazovna institucija na polju trgovine umjetninama, i do danas je “odgojio” neka od najjačih imena u našoj industriji. Uz iscrpno znanje, najvažniji su bili kontakti koje sam tamo stekla i koji su su mi otvorili vrata budućoj karijeri u svijetu tržišta umjetnina”, priča.

Tržište umjetnina koje je u velikom porastu od krize, od 2008., prvi put bilježi manji pad, nakon što su brojke, u proteklih sedam godina rasle nevjerojatnom brzinom, bilo ih je gotovo nemoguće pratiti. Martina Batović tumači kako se ova brojka “u struci gleda više kao korekciju nego smanjenje. Postoji više razloga za to i važno je napomenutni da tržište umjetnina nije izolirana industrija već ovisi i živi sa svijetom oko sebe. Svakako je na smanjenje utjecala i gospodarska situacija u svijetu, posebice u zemljama poput Rusije i Kine, te u drugim zemljama u razvoju, čije su ekonomije počele usporavati. Štoviše, rast u sektoru suvremene umjetnosti, koji po najnovijim podacima čini 46 posto cjelokupnog tržišta umjetnina, bio je toliko značajan i kontinuiran posljednjih godina, pogotovo na najvišem nivou, da je teško održati takav rast u nedogled. Stoga je bilo i pitanje vremena kada će doći do korekcije i smirivanja tržišta, što ne znači krizu na pomolu – možda samo da je tržište sada sofisticiranije i izbor promišljeniji, što je svakako zapravo temelj izgradnje svake dobre i kvalitetne kolekcije. Zadnjih godinu dana prodaja umjetnina putem interneta porasla je za sedam posto u odnosu na prijašnju godinu, tako da sigurno i tu otkrivamo nove trendove.”

Trofejna djela

Brojke govore i da više kupaca spremno uložiti u tzv. trofejna djela, pa makar bila riječ i o dvije stotine milijuna dolara, nego o djelu koje je vrijedno, no proći će ispod radara, pa su primjerice Picassove “Žene iz Alžira” prodane za 179 milijuna dolara.

Često se ovaj nesrazmjer tumači propasti srednje klase, no splitska povjesničarka umjetnosti, sa adresom londonskog Dorotheuma, ne smatra tako, kaže da je opasno generalizirati: “Udio prodaje slika vrjednijih od 10 milijuna dolara u 2015. je činio 27 posto od ukupne tržišne vrijednosti, međutim po broju transakcija oko 0,01 posto. To pokazuje da, premda izuzetno skupe umjetnine, kako kažete trofejna djela, svojom vrijednošću pridonose tržišnoj likvidnosti, to je zapravo rijetka pojava u odnosu na veliki broj umjetnina koje se prodaju između 50.000 i milijun eura. Sama činjenica da izuzetno skupe umjetnine pune novinske stupce ne znači da ta djela privlače najviše kolekcionarskog interesa. Pri kupnji umjetnina treba prvenstveno gledati na kvalitetu djela, gdje ih se može smjestiti u umjetnikovom umjetničkom rasponu, i moj savjet je uvijek da je bolje kupiti najbolji mogući crtež nego prosječno ulje istog umjetnika. Analizirajući ponašanje kolekcionara često se vidi da novi kupci kupuju djela slikara i “brendove” koje poznaju, ali što se više obrazuju i dublje ulaze u kolekcionarstvo tako im se mijenjanju ukusi te traže djela koja nisu nužno dio mainstreama”, otkriva.

Kakav je profil kupca umjetnina, odakle dolaze? Brazil, koji je utjecajni Art Review proglasio prije dvije godine it zemljom na području tržišta umjetnina, sada je u recesiji i korupcijskim skandalima. Kupci iz Kine i Rusije i dalje čine značajan dio aukcijske scene, no kako tumači naša sugovornica: “Svakako se osjeća slabljenje ekonomskog rasta u tim državama. Današnji kupci srećom dolaze iz cijelog svijeta, i ne smijemo zaboraviti tradicionalno aktivne kupce iz SAD-a i Europe, koji i dalje imaju izuzetno jaku prisutnost na tržištu”.

Neki od poznatijih kupaca, primjerice, katarska obitelj, na listi najutjecajnijih ljudi u svijetu umjetnosti koju na godišnjoj bazi radi Art Review, više su na ljestvici od mnogih znamenitih umjetnika i važnih kustosa. Pa, kolika je moć kupaca? “Postoje kolekcionari koji vole govoriti o svojim kolekcijama i predstavljati svoja djela i buduće planove javnosti, ali postoje i daleko značajniji kolekcionari koji čuvaju anonimnost i ne žele da se zna koja su djela u njihovim kolekcijama. Sama trgovina umjetnina i tržišna aktivnost je pokretač ovoga posla i svakako značajni kupci jednim djelom utječu na stvaranje trendova. Moć kupaca je izuzetno jaka, jer smo zbog njih i njegovanja njihove aktivnosti svi u ovom poslu. Na kraju krajeva, puno imena koja se navedu u Art Reviewovu popisu su često kupci kada ih se i ne navede u tom smislu.”

Intimno pitanje

Pitanje o motivu sakupljanja umjetnina, kaže Martina Batović, izuzetno je intimno pitanje, svaki kolekcionar ima svoje razloge: “Neki kolekcionari su još u djetinjstvu skupljali (često poštanske marke ili raznoraznu memorabiliju) te imaju nepresušan nagon prema sakupljanju, a isto tako postoje jako aktivni kolekcionari koji sakupljaju isključivo iz financijskih razloga. Iz mog iskustva ozbiljni kolekcionari skupljaju umjetnine neovisno o tome imaju li mjesta na zidovima ili ne, to je nešto što grade i u što ulažu i daje im intelektualno zadovoljstvo. Ako ne osjećate u sebi ushit ili emotivno ispunjenje koje u vama može probuditi umjetničko djelo, to je teško objasniti.”

Na pitanje što bi ona kupovala kada bi sama bila kolekcionarka, odgovara: “Moje srce svakako ide Juliju Kniferu i silna mi je želja jednom imati njegov meandar na svojem zidu; Ivan Kožarić je također izuzetan umjetnik i mislim da zaslužuje puno veću pažnju nego što mu se trenutno pokazuje. Od stranih imena preferiram djela europske grupe ZERO iz ranih 1960-ih, poput umjetnika kao što su Piero Manzoni, Jan Schoonhoven i Heinz Mack; djela japanske avangardne grupe Gutai iz 1960-ih poput umjetnika Kazua Shirage, te suvremene umjetnike poput Calluma Innesa i Georgea Condoa. Veliki sam obožavatelj talijanskih djela iz pokreta pittura oggetto koji su slikali samim platnom umjesto da su slikali po platnu, poput Enrica Castellanija. Moram priznati da mi je bilo teško pozdraviti se s njegovim platnom “Superficie bianca” iz 1984. koje smo predstavili na našoj londonskoj izložbi najvažnijih djela s nadolazećih aukcija. Ljepota mog posla je što kada i ne kupujete za sebe, uvijek ste u bliskom kontaktu s iznimnim umjetničkim djelima”.