Posljednja knjiga Stanka Abadžića koju sam pregledao bila je knjiga o gradovima, o Pragu čini mi se.
Od Praga koji sam posjećivao nije bilo ni “P”. Samo dobar fotograf pokazuje da su gradovi više od slavnih rijeka, dvoraca i rodnih kuća genija, poput Kafke, oni su sasvim nepoznata mjesta koja otkriva oko koje poznaje umijeće gledanja. I kada snima Hradčane, ili Vltavu, Abadžić nalazi vlastito motrište, pa iz njega snima Prag i druge gradove. Od sunca i sjena, baš kao i Zagreb.
Majstor Abadžić gradi vlastite gradove okom kamere, u beskrajnoj potrazi koja rješava onu staru dilemu: živjeti da bi se fotografiralo, ili fotografirati da bi se živjelo.
Zadnji put, a prije ove, predmetnute knjige “Aktovi” (Kadar36), vidio sam Abadžićevu fotografiju na naslovnici “Dnevnika iz grada P.” Nenada Popovića. Pogodio sam da je to Abadžićeva fotografija, ali ne znam kako, možda po zebrastim rebrenicama, pri vrhu načetim sjenom, uopće po svjetlomraku, odnosno po chiaroscuru. Tlo je u sjeni, pročelje sa četiri prozora na svjetlu - a sve su šaroporke zatvorene. To je Abadžićeva geometrija svjetlomraka.
Čovjek koji nosi ljestve kao da s njima prenosi ostatak dana, nadolazi tama. Možda to i nije Pula, grad u kome je Popović napisao dnevnik, možda je to neki drugi grad, ali grad koji prolazi pod Abadžićev mediteranski grad. I Pulu.
No, kako gradove i kuće, sklopljene od sjena i stuba, kako zakutke nastaniti aktovima. Zapravo obratno: kako aktove nastaniti beskrajnim prostorom lutanja. Abadžićevi urbani prostori su napušteni, ostavljeni igri svjetla, kao posljednjoj igri koju su stanovnici i skitnice s aparatima namijenili budućnosti. Zato prekrasne obnažene žene, jednako tako stvorene od pjene svjetla i tame, skladno odgovaraju tim foto-maketama gradova i na neki ih čudesan način nastanjuju ljepotom u iščekivanju, putenošću koja se odmara sanjajući čipku na zastoru ili končane zavjese, koje odgovaraju puti surovo-sirovih ne-modela.
Naime, Branka Arh u predgovoru “Aktova” piše da među snimljenim golim ženama nema ni jednog profesionalnog modela. Prirodnost je bila jedini preduvjet tim ljepoticama koje su pozirale; bez šminke, bez make-upa, takve kakve jesu pri dnevnom svjetlu, pred svakim, bez kićenja i ukrašavanja. Žene koje plove u budućnost sa zadovoljstvom u svojoj koži, iz koje vire ravnodušnim pogledom, ali pogledom, bez imalo koketnosti i samohvale.
Ljepota lijepog tijela nije u obnaženosti. Svejedno je prekrivaju li je sjenkama željezne rešetke balkona ili sjene zastora, to je ista stvar. Može to biti čipkani, bijeli kombine. Jer, sve su Abadžićeve fotografije crno-bijele, odbijaju boju od sebe i doživljaja tjelesnosti. U tome ima nešto crno, i jednako tako svijetlo.
Podignuta noga posredno je obećanje, svaki akt je obećanje, ali ne seksualnog kontakta već izgubljene prisnosti i blizine. “Loše”, “nedopustivo” izrezan poluprofil ženskog lica naglašava fragmentarnost samo jedne dojke, ostalo pokriva narodni vez. I noge su samo duge i djelomične, skupa sa centralnom niti koja vodi u pravcu izgubljene cjeline crnih čarapa.
U ženskoj igri sa zrcalom uvijek postoji mali udio Velazqueza. U tom samozadovoljstvu s parfemom, pod časničkim konjima, ima nešto profano i životinjsko istovremeno, trag zadovoljstva. Sasvim je drugačije “apšisano” zrcalo, u čiju se zrcalnu sliku već probija pozadina. Pa ipak, ženska “pozadina” pobjeđuje objektivne ne-mogućnosti. Odraz je samo predodžba žive ljepote, koju bi trebalo gledati u živo. Toliko majstor fotografije o zrcalu i o fotografiji. Napokon, njegova prva knjiga fotografija zvala se gotovo programatski: “U zrcalu života”.
Da li će Abadžić snimiti akt samo zato da pokaže kovinotokarene ornamente na zasjenjenim grudima. Hoće. I zato da u rascijepljenom drvetu inzistira na simbolici skupljenih ženskih nogu. Zanima ga taktilnost čarapa i ogrtača, baš kao i same kože. Traži najbolji način da joj se približi. A opet, iza nekih tijela prekrivenih samo zavjesom ili sjenkom bluze postoji slutnja nečeg mračnog, bezdušne požude. Tamna sjenka bijeloga. I lice koje se pokušava sakriti u anonimnom podavanju, u posljednjem tangu u Abadžićevu gradu.
Družeći se s Poletovim fotografima, primjerice s Vesovićem i Posavcem, Abadžića sam upoznao kao svršenog majstora. Radeći izvan “centra” stvorio je centar od svoga ruba. Rođen u Vukovaru, 1952., krenuo je u foto-pustolovinu sa 15 godina, kao dječak s aparatom Smena 8. Diplomirao je njemački i književnost, pa radio kao dopisnik Vjesnika. Od 1995-02. živio je u Češkoj kao slobodni fotograf.
Bilo bi teško pobrojati njegove domaće izložbe, ali slijedeća se otvara sutra u Zagrebu, u Gliptoteci HAZU-a, u 19 sati. To je retrospektiva pod naslovom “Selection”.