Francuzi 'otkačili' na hrvatski strip o ratu i košarci!

Frano Petruša ima trideset tri godine i nipošto nije nepoznato ime na domaćoj strip-sceni. Ovaj stripaš i ilustrator pažnju je privukao odličnim stripovima i ilustracijama u našim časopisima, napose u strip-magazinu “Q”, stripom za djecu “Guj i Zmuj” koji je radio sa scenaristom Darkom Macanom, a našao se među autorima koji su radili seriju stripova o hrvatskim velikanima (nespretnog li naziva!), gdje je nacrtao stripove o Ivani Brlić-Mažuranić i Goranu Ivaniševiću.

Aposlutni original

Domaća nakladnička kuća Fibra nedavno je objavila Petrušin strip-album “Papak” koji je upravo doživio i svoju premijeru u Francuskoj, gdje ga je lansirao Dargaud, najveća francuska izdavačka kuća, pod imenom “Guerre et match” (u slobodnom prijevodu “Rat i igra”). Ne bi bilo prvi put da naš stripaš objavljuje stripove u inozemstvu, uostalom, autori poput Kordeja, Ribića, Sudžuke i ostalih prave su zvijezde strip-tržišta u Francuskoj i Americi.

No, “Papak” zaslužuje posebnu pažnju, jer je apsolutni original, prava domaća priča i snažna autorova ispovijed. Oduvijek je Petruša crtao dobre stripove, ima specifičan stil, uspjeh na inozemnom tržištu bio mu je suđen. Ali, s “Papkom”?! Haklerskim rječnikom rečeno, frajer je gađao preko ruke za pobjedu i “zveknuo” tricu od table…

- Papak se dugo kuhao u meni. Tek sad vidim, izlazio je svih ovih godina na površinu. Papak je priča koju sam morao ispričati, jer košarka je moja ljubav… - kaže Petruša.

Naime, “Papak” je strip o košarci i ratu. Radnja prati juniore malog gradskog kluba u finalu protiv najvećeg kluba u zemlji. Petruša igra, naravno, za mali klub, a trener mu je prognanik iz Vukovara koji tijekom finala doživljava gadne flasheve iz rata koji se uvijek “dogode nekako u krivo vrijeme”… Priča je, uz izmijenjena imena klubova i igrača, autentična, a kroz paralelnu radnju u kojoj se isprepliću juniorsko finale i ratna priča iz Vukovara, Petruša crta dinamičnu i napetu storiju o sazrijevanju u ružnim devedesetima kad su stvari odlazile kvragu, a one lijepe pamtit ćemo cijelog života.

Potpuna napetost

- “Papak” je priča o prijateljima kojima nikad ne stigneš zahvaliti, a naposljetku, to je moja zahvala Mariju, mom treneru. U životu imaš samo jednog pravog trenera. Mnogi su zaslužni što postaneš igrač, ali samo rijetki te naprave čovjekom - kaže Frano i nije mu lako o tome pričati. Što garantira odličnu priču.

“Papak” čitatelja drži u potpunoj napetosti, a Petruša postiže finu nijansu između patetike i gorčine, ne gnjaveći čitatelja nepotrebnim faktima i maskirajući ih uz dovoljnu dozu otkrivenosti, stavljajući naglasak na emotivnu silinu događaja kojima prisustvujemo.

Crno-bijela sjećanja

Petrušin crtež jedan je od onih lako probavljivih i čitatelj možda neće ni primijetiti crtačku zahtjevnost “Papka”, jer sklopiti strip od košarke i rata u atraktivnu smjesu težak je zadatak. Ratne scene su Petrušin najzreliji crtež dosad. Ruševine i nekoliko nijansi mraka i straha, klasutrofobičnost na otvorenom prostoru i mjesta na kojima živ čovjek nikako ne bi smio biti - sve to je u Petrušinom stripu nacrtano besprijekorno. No, boji li se lažne političke korektnosti, s obzirom na ispričanu priču iz Vukovara?

- Znam da će biti nezadovoljnih i znam da će prigovarati. Ali, ja sam nacrtao pogled na svijet koji sam imao kad sam bio četrnaestogodišnjak. To su uspomene na borbu ružnih četnika protiv heroja. Crno i bijelo. I naravno, saznaš da nije sve tako crno-bijelo… Što sam dovoljno jasno opisao u stripu. Ako ništa, za one koji prigovaraju znat ću da nisu pročitali strip do kraja - uz osmijeh kaže Petruša. U“Papku” ćete naći najbolje nacrtanu košarku u domaćem stripu (i šire), a svi koji su je trenirali nasmiješit će se na spomen “kamikaza” - najteže vježbe na košarkaškom treningu kojom treneri obično kažnjavaju igrače. U praksi, nakon četiri-pet “samoubojica” na rubu ste smrti, vjerujte mi.

Prava šansa

Treba spomenuti da je “Papak” posveta sportskim trenerima u mlađim kategorijama kojih se ovo društvo obično sjeti kad se približe kakvoj medalji na svjetskoj sceni, ne obazirući se na presudan utjecaj koji imaju na mladog čovjeka u tinejdžerskom dobu. Ljudi su to koji rade za nikakve novce i koji imaju posla s nemogućim, hormonima ošamućenim i punim kompleksa, mladim i usijanim glavama. A košarkaški treneri u 80-im i 90-im (s pedigreom stare jugo-škole) nisu imali previše milosti i forsirali su teror kao odgojnu metodu. Ali tko god je naletjeo na takvoga, kasnije je shvatio da mu je “sadist” odsimulirao život točno kad je to trebao, a nije ni znao da treba.

Bez puno uljepšavanja. Frano je direktan: - To su nepojmljivo strašne stvari. Taj čovjek je imao strašnih problema zbog toga što je proživio u ratu. Možemo iskoristiti taj izraz PTSP ako hoćete, ali važnija je lekcija da tim ljudima moramo vjerovati i razumjeti ih… - kaže.

Frano Petruša je “Papka” počeo crtati 2007. godine i u crno-bijeloj varijanti ga je objavljivao u strip-magazinu Q. Nudio ga je i na poznatom strukovnom sajmu u Bologni gdje su Francuzi iskazali zanimanje, ali su inzistirali na gotovom albumu. Na prvobitnu verziju je Petruša morao dodati desetak stranica, da bi kasnije na svoju ruku kolorirao strip, što su u Dargaudu prihvatili usprkos dodijeljenom koloristu za taj projekt. Time je “Papak” i putokaz kako se radi posao: prvo, ispričajte svoju priču (svoju muku), dakle, budite originalni, drugo, ne prepustite ništa slučaju. Uz malo sreće, dobit ćete pravu šansu.