Slikarica Petra Grozaj danas je jedno od vodećih imena među našim suvremenim umjetnicima. Prisutna već dvadesetak godina na likovnoj sceni, prvu je izložbu imala još dok je bila na likovnoj akademiji 1999. godine u SC-u, stvorila je vremenom prepoznatljiv stil koji se nije u suštini previše mijenjao iako će ona reći da se puno toga dogodilo u njezinom slikarstvu, naročito tijekom zadnjih desetak godina.
Stekla je i brojne poklonike diljem svijeta, koji „nekako dođu do nje“. Pomogle su joj naravno i društvene mreže, posebno njezin Instagram profil na kojem objavljuje radove. Njezin su zaštitni znak, znaju to dobro ljubitelji njezinih slika, figurativne kompozicije u kojima prevladavaju lica, pretežno ženska, interpretirana na najrazličitije način od strane kritike, kao uostalom i sam njezin rad.
Slikanje lica
Mnogi uočavaju povezanost slikarstva i medija fotografija u njezinom radu. Likovna kritičarka Iva Körbler koja prati njezino stvaralaštvo gotovo od samih početaka primijetila je da joj slike imaju određeni introspekcijski, intiman sadržaj, ali da posjeduju i stanoviti „mračni sjaj“, da često prikazuju „utvare“ i „eterična bića“. U jednom je intervjuu sama umjetnica kazala kako je u slikanju lica privlači „vječna neodgonetljivost ljudske psihe i duha, nespoznatljivost nas samih. Privlačnost ljudskosti i svakog momenta kojeg živimo. Čak i to da smo toliko trenutni i prolazni, sadrži neku ljepotu svega“.
Na novoj izložbi koju uskoro priređuje u Laubi izložit će neke od dosad viđenih radova ali i neke posve nove, dosad neizlagane. Svi su oni nastavak ciklusa koji je već predstavljala na nekoliko izložaba unatrag pet-šest godina, zadnja je bila „Krystal“ krajem 2019. godine u galeriji Galženica.
Za razliku od interpreta njezinog rada koji za „zagonetna lica“ na tim platnima „često ambivalentnog i grotesknog karaktera“ pronalaze razne aluzije i tumačenja, Petra Grozaj pojednostavljuje stvari. „To je samo slika“, odgovara citirajući slavnog slikara Gerharda Richtera na pitanje što je radovima na kojima se pojavljuju slavne žene poput Naomi Campbell i Kate Moss htjela zapravo „reći“.
Poremećeni planovi
Slika s Naomi i Kate nastala je 2015. i jedna je od petnaestak koje će izložiti početkom travnja na izložbi na kojoj je počela raditi još prošle godine. No korona je poremetila planove mnogim umjetnicima i galerijama pa tako i njoj. Izložba u Laubi trebala je biti na jesen, dogovarala se još 2019. no sve se, međutim, odgodilo i pomaklo, nakon prvog lockdowna u Laubi je u lipnju prošle godine održan Boutique Art Fair „Nesvrstani“ gdje je izlagala u sklopu galerije „90-60-90/Platforma za suvremenu umjetnost“.
U međuvremenu se uselila u novi atelje, krajem prošle godine, u bivšoj Tvornici olovaka Zagreb u zapadnom dijelu grada. Tu osim nje u tom napuštenom kompleksu poduzeća koje je trenutno u stečaju svoje radne prostore imaju i Martina Grlić i Stjepan Šandrk. Upravo s Martinom Grlić izlaže u Laubi, doduše na dvije različite i odvojene izložbe ali u istom prostoru i u jednakom trajanju, otvarat će se u isto vrijeme.
„To nije ništa neobično. I druge galerije znaju otvarati nekoliko izložbi istodobno, dobra je to ideja i zbog publike“, smatra umjetnica.
Iako s Martinom Grlić dijeli istu adresu ateljea, to što izlažu u isto vrijeme smatra slučajnošću i ne vidi u tome neku poveznicu. U svom ateljeu, u prizemlju upravne zgrade TOZ-a, ovih dana Petra Grozaj dovršava radove. Na zidovima su zalijepljene fotografije poznatih ženskih lica iz modnih časopisa među kojima prepoznajemo Farrah Fawcett. Na velikom platnu pored te fotografije uz stalak za boje slikarica upravo radi na kompoziciji kojoj je ta fotografija predložak. No, napominje da ona u toj slici ne portretira čuvenu glumicu. Ona zapravo kao ličnost i celebrity je uopće ne zanima. Njezine su namjere čisto umjetničke prirode. Pa iako će mnogi na tim slikama prepoznati Kate Moss, Naomi Cambell, Farah Fawcet ili Björk, nisu joj, kako objašnjava uopće one tema. Ali poslužila se njihovim licima. I napravila čudesne, nadrealne slike.
„Ja ne portretiram slavne osobe. Samo sam se poslužila njihovom fotografijom. Uzimam neke detalje koji su mi zanimljivi, izraze lica, strukture. Slika i fotografija na koncu nisu isto. Fotografija mi služi kao predložak iz kojeg stvaram neki novi svijet. Neki ljudi prepoznaju stvarne osobe u tome, neki ne, ali ja ne bih voljela da se to s tim povezuje. Možda ću u budućnosti početi koristiti neka lica koja nemaju veze s javnim ličnostima jer onda to ljudi krivo povezuju.“
Farrah Fawcet odnosno žensko lice koje je proizašlo iz fotografije iz časopisa, umjesto zjenica na slici Petre Grozaj ima glave gorile. Možda će još naslikati i jednu kristalnu čašu. Slika je još u procesu. Zvat će se „Apple of my eye“. Što je umjetnica htjela postići tim neobičnim izborom motiva? „Ja ne znam uvijek unaprijed kako će slika na kraju izgledati. Ideje mi nadolaze kroz sam proces slikanja.“
Leipzig
Nije joj uopće bitno da slika potencira ljepotu slavnih žena. One, kako objašnjava, ne komuniciraju s gledateljem na taj način. „Želim prikazati što se krije iza te vanjštine. Događaju se pritom portreti koji su možda i dijelom pogođeni uz taj jedan psihološki moment. Voljela bih da se slika gleda kao nešto što se ne povezuje s nečim što je već viđeno. Voljela bih da je slika slojevita na puno razina, od onog tehničkog do osjećajnog. Da je neodgonetljiva pa joj se možeš uvijek vraćati. Da uvijek u njoj vidiš nešto novo. To i mene privlači kod umjetnosti i fascinira. Da nije sve rečeno.“
Za razliku od nekih svojih kolega nikada nije mogla raditi tako da ima unaprijed stvoren koncept. „Dugo mi je trebalo da se oslobodim i naprosto samo slikam. Koncept u slici je bio jako prisutan na našoj sceni, svi su se bavili konceptima. Ja nikad nisam mogla tako raditi. Mislila sam da je pogrešno to kako pristupam slici, jako dugo vremena.“
Da se potpuno oslobodi, prepusti slikarstvu i vlastitom osjećaju kako slikati, bez opterećenja zadanih koncepata puno joj je pomogao boravak na rezidencijalnom programu u Leipzigu, „na toj velikoj slikarskoj sceni“. To iskustvo, kaže, dosta je utjecalo na nju kao umjetnicu. Bitan se trenutak dogodio i kada je bila pozvana da predstavlja Hrvatsku na Bijenalu mladih umjetnika Europe i Mediterana u Napulju 2005. „Mislila sam da slikarstvo nitko nikada neće slati na takvu jednu manifestaciju. Tada sam shvatila da se isplati slikati. Da mogu dalje. Mislim da je važno da slijediš sebe, bez obzira na trendove. Nije si lako to dopustiti. Često mi umjetnici mislimo da trebamo podilaziti publici ili tome što se događa na sceni. Uostalom, nije bitno kojim stilom radiš. Bitno je da je slika dobra.“