Izložba u Muzeju suvremene umjetnosti "Vidljive" među ostalim se bavi činjenicom da je u domaćim muzejima, kao uostalom i u onim međunarodnim, broj žena koje su zastupljene u stalnom postavu izuzetno malen. Prema statističkim podacima, umjetnice uspijevaju dosegnuti tek deset posto, sramota je uopće i spominjati.
Drago mi je da je izložba "Vidljive" uspjela okupiti radove mnogih umjetnica, njih stotinjak. Sva su imena u postavu u likovnoj umjetnosti poznata, od primjerice Nives Kavurić Kurtović, o čijem smo opusu toliko mnogo pisali kada je preminula, a sada je jako rijetko u fokusu javnosti, što je šteta. Klasike poput nje treba znati čuvati, bitan je dio nasljeđa. Uostalom, i poziciju koju je zauzimala kao umjetnica i jedna od rijetkih profesorica na Akademiji u svoje doba ne bismo smjeli zaboraviti. Generacijski je raspon, dakle, umjetnica velik; čini mi se da je najmlađa Maša Barišić, koja paralelno ima izložbu u SC-u, a slika osjećaje svoje generacije, ali kroz duh vremena, činjenicu da se sve što se događa mora podijeliti na društvenim mrežama. Ako ne, nije se niti dogodilo. Pritom valja spomenuti njezin neosporan tehnički talent.
Kustosica je Martina Munivrana, uz mnoge suradnice - čestitke na odabiru teme i autorica. Citira među ostalim i Lindu Nochlin, i eseju "Why Have There Been No Great Women Artists?", među ostalim piše kako bi se umjetnice trebale suočiti sa svim činjenicama, bez samosažaljenja i bez okolišanja.
Doduše, mala zamjerka: Zvonimir Dobrović je na društvenim mrežama spomenuo Arijanu Lekić Fridrih, koja se svake prve subote u mjesecu performansima bori za dostojanstvo žene. I složila bih se s njim.
Izuzev tog propusta, izložba je sjajna. Jedan od meni najdražih ciklusa nalazi se na samom početku izložbe; Ana Opalić izlaže fotografije svakodnevice svoje partnerice Martine i njihove kćeri Meri, to je umjetnost koja svjedoči o životu samom. Fotografije manjih dimenzija naći će se na svojevrsnim policama. U život su uronile i crno-bijele fotografije još jedne fotografkinje iz Dubrovnika, Mare Bratoš, koje svjedoče o odnosu s njezinom kćeri.
Ponekad se umjetnice direktno osvrću na pitanje - što se od žene očekuje. Ovdje treba izdvojiti rad Nike Radić, "Door - Gallery Cleaning" umjetnice koja trenutačno ima nekoliko paralelnih izložbi. Matea Šabić Sabljić čamac je napravila od metli.
U sam postav izložbe, inače, ući ćete kroz instalaciju Marijane Stanić. Ona je prikupila vrata iz različitih stambenih prostora koja su bila odbačena. Kada prolazite kroz njih, umjetnica je tako napravila, čuje se zvuk vrata koja su se zalupila, a intenzitet je različit.
Jadranka Fatur, hiperrealistička umjetnica koja nas je sve oduševila izložbom u ovom prostoru, prije nekoliko godina, i, rekla bih, predvidjela trendove koji su danas na snazi, izložila je sliku "Obitelj u Jakovlju". Slika svoju obitelj, a ona je u prvom planu. Helena Janečić, pak, a mogle bi se u ovom radu pronaći i mnoge reference na Nastu Rojc, slika sebe u prvom planu, no ona je na slici sama. Odjevena je u frak, kako se tradicionalno poima, mušku odjeću, gleda direktno prema promatraču, pogled je direktan i jak, u ruci drži bijelu rukavicu. Od Martine Grlić, pak, izlaže se slika "Sense and Sensibility", gdje umjetnica slika uvećani detalj cvijeta s obiteljskog stola; fragmenti su odraz javnog društvenog stava, skupe fantazije, praznovjerja.
Ines Krasić se temama kojima se danas intenzivno bavimo u javnom prostoru, primjerice umjetna inteligencija, bavi već dulje vrijeme, i već je davno imala temu korištenja AI u umjetnosti. Ovaj put izlaže e-male, fe-male, kao dio šireg projekta nazvanog "Kalifornijski san", a koji datira u 2000. godinu. Muškarac i žena, uniformirani, pokreću mehanizme unutar staklenog objekta, čine mnoge nepotrebne akcije i kretnje. Imena su to, objašnjava umjetnica, za nove rodove, a predstavljaju e-mail generaciju koja "život i stvarnost proživljava kroz zaslon kompjutora". S druge strane, prostorne slike Ksenije Turčić nastaju korištenjem stakla zrcala u transparentnoj formi.
O ciklusu Ivane Dražić Selmani već smo jednom pisali, no vrijedi ponoviti. Rad "Na Dančama" sastoji se od minijaturnih crteža, tri puta četiri centimetara, ugljenom, rađenih prema predlošku starih fotografija iz djedova pisma 1941. Prikazuju kupanje na jednom od najstarijih dubrovačkih kupališta. Jake dubrovačke snage, uglavno su na izložbi, a treba tu spomenuti i Anabel Zanze.
Kristina Restović, pak, bavi se "Turistima u dubokom tisku", snimkama turista koji su izdvojeni iz prostora u kojemu se kreću, oslonjeni isključivo na vlastite sjene.
Paulina Jazvić izložila je dvije haljine u okvirima, jedna predstavlja intimna sjećanja i bijela je, druga je od žileta i simbolizira neizvjesnu budućnost. Kristina Leko u radu "Her 25082nd Day" snima žene koje prodaju cvijeće na placu u Slavonskom Brodu, uz portret se ispisuju dob žene izražena u danima i cijene cvijeća u kunama i eurima. Kupuje cvijeće, daruje ga, ulazi u krojačku radionicu, kupuje košulju s cvjetnim uzorkom i suknju, bavi se složenim ekonomskim odnosima kroz prizmu ovih žena.
