Gigantski pauk postavljen ispred zgrade Muzeja moderne umjetnosti u Stockholmu izgledao je zastrašujuće. Desetak metara visoka metalna skulptura životinje malog tijela koje visi na dugačkim, tankim nogama dominirala je prostorom, prisiljavajući posjetitelje izložbe američko-francuske kiparice Louise Bourgeois da zastanu, zapanjeni.
Crni ogromni pauk djelovao je zloslutno i nije bilo moguće ne osjetiti njegovu prijeteću moć. Ipak, najgore od svega je što je autorica ovu skulpturu naslovila "Maman". Majka koja izaziva strah? Već sam taj spoj riječi "majka" i pogled na strašnog pauka kod gledatelja izaziva tjeskobu.
Nismo navikli vidjeti u majci prijetnju i opasnost, ta riječ izaziva drugačije asocijacije, a dominantna vizualna percepcija je Madona, bilo da drži u rukama malog Isusa ili ne. Izraz njena lica na renesansnim slikama je onaj blagosti i ljubavi, a poza zaštitnička. Vizualno se pobuniti protiv ovakve slike majke znači ići protiv mita majke-svetice.
Pozitivan simbol
Zanimljivo je da Louise Bourgeois skulpturom pauka nije namjerno pokušala "ubiti" taj tabu. Upravo obrnuto, u jednom je intervjuu izjavila da je za nju pauk pozitivan simbol: "Pauk je oda mojoj majci... Baš kao i pauk, moja majka bila je tkalja, a obitelj se bavila restauracijom tapiserija".
Umjetnica kaže da je majku tako predstavila iz divljenja prema njoj. No, posjetiteljima je to svejedno, primarno je ono što doživljavaju. Za njih skulptura ne zrači ni divljenjem ni dobrotom. I nije to, naravno, prvi put da se autorska ideja i doživljaj publike posve razlikuju. Druga njena skulptura, ovoga puta od skrpane tkanine, ne izaziva toliko jezu koliko blagi osjećaj mučnine.
Naziv je "Materinstvo" i nevelika skulptura predstavlja ženu koja upravo rađa. Tkanina od koje je napravljena ostavlja dojam mekoće i taktilnosti i daleko je pitomija od pauka. Pa iako u predstavljanju čina rađanja nema ničeg prijetećeg ni neprirodnog, ono što djeluje začudno je da pupkovina izlazi iz pupka žene, a između njenih nogu visi dijete.
Baš poput ploda, dijete je ovdje "plod utrobe". Obje te skulpture su začudne - podsjetimo, prema Viktoru Šklovskom očuđenje je umjetnički postupak koji prekida s automatskim prepoznavanjem i omogućuje novo viđenje stvari. Sličan utisak nelagode u posjetiteljima, naročito, rekla bih, posjetiteljicama izaziva i slika možda najpoznatije suvremene švedske slikarice Lene Cronqvist.
Radi se o portretu iz 1975. plavokose žene srednjih godina, dimenzija 570 x 768 cm. Dok se dugačkim hodnikom približavate tom portretu, gledate ženu koja sjedi mirnog, gotovo bezizražajnog lica, odjevena u kraljevski raskošnu tamnoplavu haljinu s ukrasima poput ljiljana, koja zauzima cijeli prostor slike. Navodno je slikarica imala na umu Madone renesansnih slikara. Moguće da je tako, no ova suvremena švedska Madona ne drži dijete Isusa ni bilo koje drugo dijete. Kada se dovoljno približite, vidite da u njenom krilu leži - velika lutka.
Uznemirujuće je već samo po sebi da odrasla žena drži lutku, no još je gora činjenica da lutka ima sijedu kosu i naborano lice, da je to lutka starice. Naziv slike je "Majka". Majka kao krpena lutka? To izaziva zbunjenost i otpor... Ali ako lutke djevojčicama služe za igranje, tko se s kime ovdje igra? Ova je slika oličenje preokrenute moći - sada je kćerka ta koja vlada situacijom, a majka je ovisna o njoj. U prikazu majčinstva još je eksplicitnija Frida Kahlo. Na maloj slici iz 1932. "Moje rađanje" (30 x 35 cm) žena leži na krevetu i upravo rađa. I dok su joj glava i grudi pokrivene, donji dio tijela je otkriven i vidimo rodilju raširenih nogu, a između njih glavu novorođenčeta koja je već izvirila, okupana krvlju.
Nije važan identitet majke (iako znamo da je to Fridina majka), već sam čin rađanja, motiv koji se vrlo vjerojatno, tako eksplicitno, prvi put našao na slikarskom platnu. Ironično je da iznad nje visi upravo slika Madone. Danas, kada smo naučeni na svakakve slike jer živimo u kulturi slike, ovakav nas prizor ne može zapanjiti. Ali prije devedeset godina to nije bio baš uobičajen motiv, tada se nije postao video vlastitog rađanja na Facebook, djeci nije bilo rečeno kako su došla na svijet niti su očevi imali priliku prisustvovati rađanju svog djeteta.
Rađanje, ma koliko uobičajeno, bilo je obavijeno velom tajne. Slika "Porijeklo svijeta" iz 1866. Gustavea Courbeta s istovjetnim, ali još bližim prizorom ženskog međunožja, samo bez djeteta, smatrala se opscenom. Na ovoj slici Fride Kahlo nema ničeg seksualnog, a još manje pornografskog, iako je, sadržajno, jedna varijanta Courbetove.
Prizor sam po sebi ne uznemiruje, osim što je obojen krvlju i zbog toga mučan. Poetika i idealizacija majčinstva ustupaju mjesto zbilji - svaki je porod bolan i krvav, samo što to ne vidimo na način Fride Kahlo, čak ni u filmovima. Sve ove umjetnice, rođene između 1907. (Kahlo), 1911. (Bourgeois) i 1938. (Cronqvist), pokazuju drugu, nevidljivu stranu majčinstva - onu zastrašujuću, čak prijeteću.
One destruiraju mit pokazujući da majke mogu biti dominirajuće, odurne i zle. To uznemiruje, jer i u današnje vrijeme prevladava idealizacija uloge majke. Primjer iz crne kronike, nedavni slučaj majke u Solingenu koja je ubila svoje petoro male djece, pokazuje da takva ubojstva izazivaju puno veće javno zgražanje od drugih zločina.
Dekonstrukcija majčinstva
Nezamislivo je da majka može naškoditi svome djetetu, čak i kad se radi neželjenoj djeci. Već i sama pomisao da djeca mogu biti neželjena je neprihvatljiva. Pokazale su to i svojevremene burne reakcije na knjigu "Sukob: Kako ideal suvremenog majčinstva ugrožava položaj žene" francuske feministkinje Elisabeth Badinter, koja piše o teroru tzv. "prirodnog" majčinstva i citira istraživanja koja pokazuju da brojne žene nemaju djecu jer su interiorizirale sliku idealne majke - smatraju da bi ih cjelodnevna briga za djecu doslovce progutala i ne bi mogle postići osobno zadovoljstvo.
Dio iste idealizacije majčinstva je i činjenica da je matricid najrjeđi zločin. No, jedno su opisi majke-nemajke, makar bili i literarni, a drugo vizualne predodžbe. Ponekad su vizualne predodžbe dramatičnije, a svakako su neposrednije. Osjećaji koje u nama budi vizualna (ili muzička) umjetnost su trenutačni i snažni jer između nas i umjetničkog djela ne stoji nikakva prepreka.
Nema posrednika između gledateljice i skulpture pauka nazvanog "Majka", žene s krpenom lutkom majke ili scene rađanja, od osjećaja i asocijacija koje izazivaju nema spasa. Godinama, ustvari desetljećima nakon što su ove umjetnice ostvarile svoja prevratnička djela, jedna izložba u Milanu (Palazzo Reale, 2015.) pod nazivom "Velika majka" sabrala je oko dvije stotine imena iz raznih područja i najrazličitijih pristupa koja su ovu temu uzele kao motiv, od Louise Bourgeois i Fride Kahlo do Dore Maar, Yoko Ono, Sigmunda Freuda ili Rolanda Barthesa. U okviru ovako velike izložbe još je vidljivije da nije svejedno tko te majke slika i kako ih slika. Činjenica je da kada majčinstvo dekonstruiraju same žene, to ima posebno značenje.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....