Dubrovačka fotografkinja Erna Gozze Bayer preminula je u 102. godini života, 4. veljače. Ta je informacija u javnosti prošla skoro nezapaženo. Otišla je kako je i živjela, samozatajno.
Iako se nakon tridesetih godina prošlog stoljeća okrenula podizanju obitelji, i nije se sve do devedesetih godina profesionalno bavila fotografijom, opus koji je ostvarila ranije, i to na tragu Nove objektivnosti i pomaknutih rakursa u fotografiji, uistinu je impresivan. Počela je snimati desetljeće prije mnogih fotografskih imena koje danas prepoznajemo.
Ni kustosica Marija Tonković iz Muzeja za umjetnost i obrt, iako je od malih nogu poznavala “tetu Ernu”, sve do početka dvijetisućitih nije znala o kakvim je fotografijama riječ. Nakon što je prepoznala njihovu vrijednost, izlaže rad Erne Gozze Bayer, koja je tada već bila navršila devedeset godina, 2001. u galeriji Otok, a zatim su njezini radovi bili i na izložbi “Dubrovački svjetlopisi”. Kasnije je bila snimljena i tv emisija o fotografkinji (HRT-ova “Fotografija u Hrvatskoj”) u kojoj se vidi i da joj je pomalo neugodno zbog interesa koji se pojavio za njezin rad. Nakon ove valorizacije, njezini su radovi iz dvadesetih i tridesetih godina prošlog stoljeća bili i na izložbi “Avangardne tendencije u hrvatskoj umjetnosti” u Klovićevim dvorima.
Ispred svojeg dućana: Erna Bayer izrađivala je nakit i modne dodatke
Iz obiteljskog albuma
Na jednoj od sačuvanih fotografija iz obiteljskog albuma možemo vidjeti mladu, vedru i prelijepu Ernu, na Stradunu ispred dućana koji se zove “Erna Bayer”. To je dućan koji je otvorila prije udaje, prodavali su se s modni dodaci i nakit. Ovaj mali privatni obrt uspješno se održao šest desetljeća. Bila je jedna od prvih koja je primjenjivala etnološke elemente na nakitu, ali je i pratila međunarodna zbivanja na ovoj sceni. Svjedoci tog razdoblja sjećali su se kako je na taj način omogućila stanovnicama Grada da sudjeluju u svjetskim trendovima. Dućan su kasnije bile preuzele njezine kćeri, no selidba dućana sa Straduna nije povoljno djelovala na obiteljski obrt.
Gozze je udano prezime fotografkinje. Udala se, naime, u jednu od najstarijih dubrovačkih patricijskih obitelji, Gučetić (Gozze je talijanska varijanta prezimena Gučetić). Njezin je muž Nikola bio pravnik, imali su četvoro djece, a u jednom je intervjuu izjavila kako je “prestala okidati” kad joj se rodilo četvrto dijete.
Rođena je kao Erna Bayer 14. srpnja 1911. Otac joj je Austrijanac Adolf Bayer, časnik i pravnik, a u Dubrovniku je završio posve slučajno, zbog jedne ljubavne afere. Nakon selidbe po kazni, zaljubio se u lijepu stanovnicu Grada Maricu, a Erna im je bila srednja kći. Kasnije mu je bio omogućen povratak u Beč, tamo su živjeli do rastave. Adolf je bio i predsjednik Vrhovnog suda.
Bili su imućni i nisu štedili novca za školovanje svoje djece, pa su Ernu, koja se u početku dvoumila između klavira i umjetnosti, prema njezinoj želji poslali u bečku klasu velikog češkog fotografa Rudolfa Koppitza, protagonista secesije, za kojeg se smatralo da je u fotografiji ono što je Gustav Klimt u slikarstvu (oslobođeno tijelo, snimke ekspresivnog plesa...).
Preteča Bauhausa
U istoj, tada prestižnoj školi, Höhere Graphische Bundes-Lehr-und Versuchsanstalt, za grafiku i fotografiju, a koju kolokvijalno nazivaju i pretečom Bauhausa, obrazovali su se i mnogi umjetnici bečke secesije, poput Karla Mosera.
- U bečkoj Albertini pripremaju izložbu Koppitza i učenika, pa su došli i do Ernina opusa, kojim su bili oduševljeni - priča Marija Tonković.
A kako i ne bi. Rukopis prestižne škole vidljiv je na svim njezinim fotografijama, no one imaju i drugu, dodatnu dimenziju. Svjedoči to fotografija veselih kupačica, mladih prijateljica, koje su se jedna uz drugu stisnule na dubrovačkoj plaži, glavu uz glavu, pod suncobranima, odjevene u kupaće kostime po najnovijoj modi. Ovo nije jedina snimka nastala na dubrovačkim plažama. Često bilježi motive upravo s plaže, koji posve odgovaraju duhu vremena. Snima i pokret u sportskoj fotografiji.
Radost življenja
Njezine su fotografije u stilu Nove objektivnosti, vodi se pritom jednom od glavnih postavki ove škole: niti jedan objekt nije manje vrijedan za fotografiranje. Pramac broda u luci snima iz donjeg rakursa. Snima i klasične vedute Grada, ali iz do tada posve netipičnih perspektiva, kao što je fotografija Gradske kavane snimljene odozgo. Slučajno prolazeći pokraj njih, fotografira i boćanje četvorice mladića, koji su u bijelim košuljama i odijelima zastali i zaigrali. Radost življenja, mladost... sve možemo pratiti na ovim fotografijama.
- Fotografije odišu hedonizmom i mladenačkom neobuzdanošću. Tu je i bliska estetici koja se rezultirala prepoznatljivim stilom na netom osnovanom fotografskom odjelu Bauhausa. Takva su djela rijetka u cjelokupnoj hrvatskoj fotografskoj baštini - navodi Mare Tonković, koja ističe njezin Autoportret iz 1933. kao jednu od najljepših i najoptimističnijih fotografija u hrvatskoj baštini uopće.
Taj je Autopotret nastao godinu dana nakon povratka Erne Bayer u Dubrovnik.
Nažalost, mnogi su njezini radovi iz tog razdoblja u ratu koji dolazi nepovratno izgubljeni i uništeni.
Sve do devedesetih, ona se okreće obitelji pa fotografira samo njihova zajednička okupljanja, djecu i unuke. Tek se na pragu devetog desetljeća života vratila izvornoj ljubavi i svojoj profesiji. I, kao da je nastavila tamo gdje je stala prije mnogo godina. Snima mnogo, s velikom se strašću ponovnu upušta u fotografiju. Uglavnom je zanimaju motivi dubrovačke okolice, Lapada i Župe dubrovačke.