Dvije godine života na cesti s nigerijskim ljudima hijenama

Gledatelj neprestano ispituje mogućnost ovih fotografija iako su itekako stvarne. Tu je i konflikt između modernog i tradicije, urbanog i divljeg. A muškarci na fotografijama sami su po sebi hipererotični. To je ono što, pretpostavljam, privlači gledatelja” govori ekskluzivno za Jutarnji list fotograf Pieter Hugo o svojem najpoznatijem ciklusu “Gadawan Kura: Ljudi hijene”, prikazu četvorice muškaraca i jedne djevojčice u Nigeriji koji zarađuju putujući okolo s hijenama i tako zabavljajući publiku, fotografijama za koje je netko najbolje definirao da je od njih nemoguće skloniti pogled, a kojima je stekao prepoznavanje svjetske međunarodne scene.

Vjerojatni svjetovi

Ciklus “Ljudi hijene” među ostalim će se Hugovim radovima moći pogledati na njegovoj samostalnoj izložbi u Muzeju suvremene umjetnosti koja se otvara 6. rujna u sklopu Međunarodnog festivala fotografije “Organ vida”, na kojemu gostuje niz autora, a Hugo je najveća zvijezda. Njegova se izložba za MSU zove “Vjerojatni svjetovi, radovi iz zapadne Afrike”, a uz spomenuti moći ćemo pogledati i cikluse “Nollywood” i “Trajna greška”.

Pieter Hugo dobio je mnoge nagrade, među kojima i World Press Photo, njegovi su radovi zastupljeni u muzejima kao što su njujorški MoMA i Metropolitan, londonski V&A Muzej, J. Paul Getty u Los Angelesu, o njemu, također pišu sve vodeće novine poput Idenpendenta, Guardiana, New York Timesa. Pridružio im se i New Yorker, i to kada je pjevačica Beyonce snimila spot s hijenom “Run The Worlds (Girls)” koji nalikuje Hugovim fotografijama. Radom ovog južnoafričkog autora inspiriran je i spot “Heathen Child” banda Grinderman u kojemu je jedan od članova Nick Cave. Što misli o ovim “posvetama”, pitam južnoafričkog fotografa? “Drago mi je što ih je moja umjetnost inspirirala. No, bilo bi lijepo da su negdje tome odali i priznanje, što nisu učinili.” Ipak, nadodaje, više cijeni Cavea, pa mu je njegova neatribuirana posveta nekako lakše pala.

Fotograf kojeg danas citiraju i u pop kulturi rođen je prije četrdeset godina i par mjeseci u Johannesburgu, živi u Cape Townu. U slobodno vrijeme surfa, ima mnoge tetovaže. Nakon što je postao otac, izazov mu je, kaže “fotografirati djecu nesentimentalno”. Rođen je u “boemskoj obitelji”. Otac mu je poklonio fotoaparat još kao desetogodišnjaku i odredio njegovu sudbinu: već je nakon prve snimljene fotografije znao da je to posao kojim se želi baviti. Majka je slikarica: “Uz nju sam naučio cijeniti umjetnost. Zahvaljujući njezinu utjecaju i ja fotografiju vidim kao takozvani medij lijepih umjetnosti”. Kompleksna situacija u Južnoafričkoj Republici dodatno je utjecala na njegovu odluku da se bavi fotografijom. Želio je bilježiti stvaran, neumiven život. Fotografirao je mnoge žrtve side, albino crnce kojima se njihova sredina često zna i rugati, drugačije... Privlači ga, kako sam kaže “ono što društvo ne želi gledati, stari, smrtno bolesni, marginalizirani”.

Profesionalno se počeo baviti fotografijom krajem devedesetih, početkom dvijetisućitih. Jedan od prvih, ozbiljnijih zadataka koje je dobio bilo je snimanje u Ruandi, 2004., točno deset godina nakon genocida, u kojemu je u nekoliko mjeseci izgubilo život, prema nekim izračunima, milijun ljudi. Došao je s drugim ciljem, snimati mjesta stradanja, “svaka plantaža banana praktički je bila mjesto masakra”. Međutim, krenuo je snimati djecu, mahom onu koja su rođena nakon strašnih događaja, ili neposredno prije, i to posve slučajno: bili su školski praznici, okupili su se oko njega, zanimalo ih je što radi, pa je krenuo klikati prema njima samo da ga nakratko puste, sve dok nije shvatio da su upravo te, spontane i najzanimljivije fotografije. Snimao ih je, kasnije, mahom u staroj, nekoć davno svečanoj odjeći, s tržnice, izvan mode i vremena.

Prijateljeva slika

U Ruandu je došao po zadataku, danas radi samostalno kao umjetnički fotograf, objavio je dvije monografije, priprema veliku izložbu u Njemačkoj, okolo promovira svoj rad. Kako danas bira teme? “Obično u medijima vidim neki prizor ili neku priču koja u meni izazove reakciju.” Rekao je u jednom intervjuu, prije par godina, da je svaka fotografija koju je snimio u svojoj domovini politička fotografija. Je li se nešto promijenilo tijekom godina? Postoji li šansa da se snimi apolitična fotografija u Južnoafričkoj Republici? “Postoji, ali ne za mene, za mene bi to bilo jako teško.”

Najpoznatiju seriju “Ljudi hijene” nije snimio u vlastitoj domovini nego u Nigeriji. Jedan njegov prijatelj, novinar, poslao mu je mobitelom zabilježenu fotografiju snimljenu kroz prozor automobila u predgrađu Lagosa, fotografiju koja je prikazivala skupinu muškaraca i hijene na lancima: “Prizor je ostao u mojem sjećanju i nije me prestajao kopkati”, kaže. Jednog dana odlučio je krenuti u potragu za njima. Nije to bio lak zadatak. Neprestano su bili u pokretu, na rubu društva i na rubu gradova, kretali su se po noći, a nakon što su u lokalnim novinama opisani kao dileri drogom i kriminalci i policija je krenula za njima. No, oni nisu kriminalci? “Nisu, oni su putujući cirkusanti, stvaraju spektakl, nakon kojeg prodaju ljekovito bilje i napitke za sreću.” Kada ih je ugledao prvi put, u ranu zoru, bio je to, kaže, nadrealan prizor: “Četvorica muškaraca, djevojčica, tri hijene, dva pitona i četiri majmuna”. Upravo je tu nadrealnost uspio i prenijeti na svojim fotografijama. S njima je boravio kroz dvije godine, po nekoliko tjedana za redom. Nadrealne su i mnoge situacije koje je doživio s njima. Primjerice, putovao je s jednim dijelom ove skupine, jedan je od muškaraca zaustavio taksi i pregovarao s vozačem oko cijene, drugi su čekali u grmlju.

Nakon što je vozač pristao, počele su izlaziti iz grmlja hijene, zmije, majmuni... Taksist je, ukratko, premro od straha, a Hugo je sjedio na mjestu suvozača s jednako uplašenim majmunom. Koja je priča, pitam ga, male djevojčice koja putuje s njima? “Ona je kćer vođe trupe Abdullahija”, kaže. Priča kako su u svakom mjestu u kojemu su nastupili ovi neobični izvođači okupili toliko publike da su zaustavili sav promet. No, publiku ne vidimo na fotografijama, samo muškarce koji drže hijene na lancu: “Publika me nije zanimala, kao niti sam spektakl. To je samo distrakcija, a ne bit čitave priče”. A kako je publika reagirala: “Uplašeno kad bi ih ugledali. No, davali bi im novac za amulete za zaštitu”. Ovih se životinja boje, ali ih i mitologiziraju. Naime, kod dijela stanovnika Nigerije, i u gradu i na selu, postoji praznovjerje prema hijenama, neki vjeruju da su one ljudi koji se reinkarniraju i po noći izazivaju zlo i pustoš, drugi da imaju gotovo nadnaravne moći, čemu zasigurno pridonosi i izgled ovih životinja. “To praznovjerje nije ono što sam dijelio”, kaže Hugo. Međutim, strah nije nestao: “Dugo sam vremena proveo s njima no nisam se uspio osjećati lagodno, to su divlje životinje. U sebi nose snagu koja obuzima”.

Licemjerje zapada

Ipak, nekoliko se pitanja povlači uz ovaj ciklus, pitam Hugoa: Zašto su ovi ljudi prisiljeni živjeti kako žive? I, kakav je njihov odnos prema ovim životinjama? “Mora se biti vrlo oprezan kada se promatra ove fotografije kroz prizmu prava životinja. Toliko je licemjerja u zapadnom društvu u kojemu loše tretiramo životinje, industrijski uzgoj i klanja samo su neki od primjera. Ne želim ulaziti u zamku moraliziranja o odnosu kojeg članovi ove putujuće trupe imaju prema životinjama. Postoji međusobna ovisnost između njih i životinja.” A što mu rekli na kraju priče, kada su vidjeli fotografije? “Oni su izvođači i navikli su da ih se snima, nisu imali ništa protiv, a i ja sam putovao s njima, navikli su se na mene i počeli mi vjerovati. Uostalom, oni često zapravo i na neki način uživaju u javnim nastupima.”

I drugi ciklus kojeg ćemo vidjeti na izložbi također je iz Nigerije. Riječ je o ciklusu “Nollywood”. Negdje sam našla podatak kako je riječ o trećoj po redu filmskoj industriji po broju proizvodnje filmova na svijetu, snime između pet stotina i tisuću filmova svake godine, što je slabo poznat podatak: “Mislim da je Nollywood sada druga najveća industrija na svijetu”, ispravlja me. Zvijezde su lokalni glumci; zapleti sadrže publici poznate situacije vezane uz romantične susrete, komediju, magiju, korupciju, prostituciju, itd. Priča je u pravilu vrlo dramatična. Estetika je glasna, nasilna, pretjerana: ništa se ne govori, sve se viče. No, za razliku od Hollywooda, u ovim filmovima gotovo da nikada nema sretnog svršetka. Zašto? “Neki filmovi, no rijetko, imaju sretan završetak. Priča je često realističnija od holivudskog baljezganja. Iako su na neki način čak i bliži sapunicama, postoji nešto fascinantno u ovim filmovima.” A što misli o estetici ovih filmova? “Na prvi mi je pogled išla jako na živce, no s vremenom sam je počeo cijeniti. Produkcijske vrijednosti ovih filmova dramatično su porasle posljednjih godina.”

Život na otpadu

Treća je serija “Trajna greška” o ekološkoj katastrofi. Sastoji se od fotografija ljudi i pejzaža ogromnog odlagališta zastarjele tehnologije u Gani. To područje, koje se nalazi na periferiji sluma poznatog kao Agbogbloshie, lokalno stanovništvo naziva Sodomom i Gomorom, što govori u prilog nečovječnosti ovog mjesta. To je, kako se opisuje uz ciklus fotografija, “pustopoljina, u kojoj ljudi i stoka žive na planinama izgrađenim od matičnih ploča, monitora i odbačenih tvrdih diskova, odsječena od svih koristi koje pruža napredak tehnologije”. Mnoga je tehnologija, koja već odavno ne radi, stigla u ovo područje pod krinkom “pomoći zapada zemljama u razvoju”. Snimati ovaj ciklus, kaže Hugo, raditi na ovim fotografijama “bilo je zastrašujuće”.

Hugo, zapravo, nije čovjek od puno riječi. Fotografija je, ionako, kako tumači, trenutak vremena, “tko želi priču neka pročita knjigu”. A koliko se fotografiji može vjerovati? Jednom je rekao da ne vjeruje portretu? “Ne bih rekao da ne vjerujem, već sam svjestan njegovih ograničenja.” Među onima koji su utjecali na njegov rad ističe Borisa Mikhailova, velikog ukrajinskog fotografa, koji, također, portretira marginalizirane (podsjetimo, imali smo ga prilike vidjeti i u Zagrebu, na skupnoj izložbi, u Umjetničkom paviljonu). Za Mikhailova Hugo kaže: “Sviđa mi se kako se igra prostorom koji je između umjetnosti i dokumenta. Po meni tu leži stvarna moć fotografije. U subverziji”. Je li očekivao kada se počeo baviti fotografijom takav uspjeh?

“Ne, drago mi je, naravno, što su moje fotografije prepoznate, no time bih se bavio i da nisu, da sam ostao anoniman za širu javnost, to je naprosto dio mene, nešto čime se moram baviti.”