Poživio je gotovo cijelo jedno stoljeće: preciznije, skoro 97 godina. Tijekom tih 97 godina objavio je 50 knjiga i tisuće stranica znanstvenih radova.
Kao ravnatelj je vodio (a moglo bi se mirno reći i - podigao na noge) dvije važne kulturne ustanove. Bio je publicist, novinski suradnik te više nego daroviti fotograf amater. Sasvim je moguće da je bio i najproduktivniji hrvatski humanistički znanstvenik. A pored svega toga, bio je marni društveni aktivist, gorljivi borac protiv devastacija spomenika i prostora.
Od Brača do Zagreba
Unatoč svemu što je napravio, čovjek o kojem je riječ izvan svoga grada i uže regije nije bio poznat onoliko koliko je trebao biti. Ipak, u Splitu i u srednjoj Dalmaciji bio je institucija, implicitno uvažavan i od onih kojima je znao prirediti medijsku jezikovu juhu.
Čovjek o kojem je riječ zove se Duško Kečkemet. Preminuo je početkom tjedna i jučer tiho pokopan u 97. godini života.
Rođen je 1923. u Supetru, na otoku Braču kojim se i znanstveno bavio, i na kojem je proveo znatan dio života. Rat je prošao u Zagrebu kao mobilizirani domobran, a poslije rata radio je u Gliptoteci. Godine 1950. vraća se u rodnu regiju i preuzima mjesto kustosa u tada netom osnovanom Muzeju grada Splita, a koju godinu potom preuzet će ravnateljsko mjesto na kojem će ostati do 1979. Može se mirno reći da je taj muzej Kečkemetovo djelo.
Proveo je useljenje muzeja u renesansnu Papalićevu palaču u kojoj je i danas. Proširio je zbirku i biblioteku. Kao fotografu osobita mu je pasija bila fotografska dokumentacija. Fotografirao je, ili dao fotografirati, svaki dućan, svaku obrtničku radnju ili vrata u Getu, svaku socijalističku novogradnju u nastanku. Jedan će od kustosa tog muzeja ovih dana reći kako je Kečkemet u muzeju zatekao fototeku sa 10 razglednica, a ostavio za sobom 12 tisuća fotografija koje dokumentiraju sve faze razvoja grada.
Vrijeme kad radi u Muzeju period je kad se intenzivno bavi i poviješću Splita. U tom bavljenju je frapantno marljiv i svestran. Sastavio je prvu bibliografiju tekstova o Splitu. Napisao prvu i jedinu povijest Židova o Splitu. Knjigu o hrvatskom Narodnom preporodu 1880-ih. Napisao je knjigu o protivniku preporodnjaka – Antoniju Bajamontiju - u kojoj s iznimnim uvažavanjem valorizira gradonačelničku ostavštinu tog “neprijatelja hrvatstva”.
Napisao je knjigu o škotskom arhitektu Robertu Adamu - čovjeku koji je prvi put splitsku antiku pretvori u globalni “hype”. Nije se, međutim, znanstveno bavio samo Splitom. Puno je pisao o kulturnoj baštini rodnog Brača. Napisao je i knjigu o počecima kinematografije u Dalmaciji. U toj knjizi brižljivo rekonstruira prve kino-predstave od Zadra do Kotora, popisuje prve kinematografe i snimatelje, analizira repertoar prvih dvorana.
Po primarnoj profesiji Kečkemet je bio kunsthistoričar, pa se puno bavio i likovnom kritikom i povijesno-umjetničkim temama. Pisao je o Rendiću i Vidoviću. Revalorizirao je rad “splitskog Georga Grosza”, fascinantnoga grafičara Antuna Zuppe, umjetnika koji je dugo bio razmjerno nepoznat, a danas mu ciklus ekspresionističkih socijalnih grafika stoji u stalnom postavu MSU u Beogradu. Kečkemet se bavio mnogim umjetnicima, no njegova “the” tema po kojoj je najviše poznat bit će - Ivan Meštrović.
Ta tema u Kečkemetov rad poglavito ulazi od 80-ih, kad postaje ravnatelj Galerije Meštrović na splitskim Mejama. To je period kad ta galerija ima svoj zvjezdani turistički moment, i kad ima godišnje više posjetitelja nego svi ostali srednjedalmatinski muzeji zbrojeno. O Meštroviću je Kečkemet napisao doslovce tisuće i tisuće stranica, uključujući i veliku trotomnu sintezu koju je pisao desetljećima. Sačinio je i iscrpnu bibliografiju o Meštroviću. Kečkemetovo fanatično izučavanje Meštrovića bilo bi dostatno za cijelu znanstvenu karijeru: no, sve vrijeme dok plete taj opus, Kečkemet piše desetke knjiga o koječemu drugom.
Angažirani polemičar
Iz ovakvog opisa mogao bi se o Kečkemetu steći dojam kao o kabinetskom fanatiku koji nos ne diže iz knjiga. To ne može biti pogrešnije! Bio je pasionirani nautičar i fotoamater. Sam je sazidao kuću u bračkoj uvali Bobovišća, u kojoj je proveo kasni dio života. K tomu, bio je orni i angažirani polemičar koji se desetljećima borio protiv vjetrenjača braneći spomenike, grad i prostor.
Ako će izvan Splita Kečkemet biti upamćen najprije po knjigama, upravo će ova dimenzija biti ona po kojoj će ga najviše pamtiti njegov grad. Bio je aktivist prije nego što se to tako zvalo. Deseci su i deseci primjera u kojima bi upravo Kečkemet razbijao profesionalnu “omertu” i javnom riječju ustajao protiv pogrešnih konzervatorskih, urbanističkih i komunalnih odluka. Bio je uz pjesnika Petrasova Marovića među rijetkima koji su pokušali zaustaviti devastaciju sustipanskog groblja.
Kad je uklanjanje počelo, fotografirao je sve spomenike, a one najvrjednije prenio u muzejsku zbirku. Od sedamdesetih do devedesetih redovno je u tisku - pogotovo u Slobodnoj Dalmaciji - objavljivao polemičke članke protiv raznih komunalnih, konzervatorskih i urbanističkih odluka, a neke je od njih ukoričio u knjizi rijetko umjesnog naslova - “Borba za grad”.
“Borba za grad”, ili - šire - “borba za zavičaj”, bila je i ostala neumorni Kečkemetov kredo. Do duboke starosti vodio je bitke protiv vjetrenjača, dosadno ustrajan, a pri tom nije mario hoće li se zamjeriti kolegama, profesionalnim lobijima, crvenoj ili crnoj politici. Falit će hrvatskoj kulturi, a još više Splitu.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....