Za svojega boravka na Palmižani slikar Željko Hegedušić se, osjetivši veliko zadovoljstvo, priključio radosti drugih ovisnika o ovome prostoru i njezinom nesvakidašnjem stanaru, priznajući u ime svih da su “munjeni za Dagmar”.
Koliko života ima Dagmar Meneghello? I što je potaknulo Dagmar Meneghello da u posljednje dvije godine nastoji pokazati u punom sjaju svoju kolekciju. I premda je uvijek radosno i često promovirala i izlagala svoju zbirku, u ovom je oskudnome vremenu navalila pokazati ne samo svoju zbirku, nego ukazati na način života na otoku, model koji ne trguje samo suncem i morem, nego otvara mogućnost turizma kojem je kultura u srcu stvari. Naime, u kolekciji vođenoj osobnim afinitetima i zanosom krije se misao da bi “turizam uvijek morao biti kulturni turizam” (Dagmar).
Na otočnoj goleti koju je obitelj Meneghello kupila prije dvjesto godina, na mjestu gdje donedavno nije bilo ni struje, ni vode, ni telefona, obiteljski turizam je procvao 1906. godine. Cvao bi on i dalje u svojem poslovičnom uobičajenom smislu riječi, pa i u svojem punom cvatu, ili elitnom stadiju kao što cvate i na drugim mjestima, da se u sve nije 60-ih godina prošloga stoljeća umiješala zagrebačka novinarka Dagmar Meneghello. Udajom za gospodina Meneghella, napustivši Zagreb pomalo frivolno i jeftino rečeno, obogatila je turističku ponudu.
Zanos i san
Dakako, sve je izvedeno na “elitnoj razini”, s moćnom klijentelom i s ljudima koji silaze s jahte kao što centurioni i senatori silaze niz stepenište neke antičke rimske zgrade ili trga, ili kao što odvjetnici hrvatskoga Reichstaga prolaze danas Zrinjevcem. Ali Dagmar je na svoj otok privela i elitno bogate i elitno siromašne, posebice ove druge koji često pjevaju svojemu praznome džepu (Mihalić). Osoba koja je smatrala da nema razdaljine između bogatstva i uboštva (Kavanjin), znala je dobro da je riječ samo o različitom bogatstvu. Stoga je prvima učinila život potpunijima, a drugima podnošljivijima. I počela je ovdje teći rijeka od 10 tisuća ljudi u mjesec dana. I uz ugostiteljstvo, koje je “naporan i težak posao” (Dagmar), na otoku bez vode i struje, često i bez razumijevanja struktura i moćnika, pojmovnik je volje i ljubavi narastao do impresivnih razmjera imena i djela, pa čak i do Galerije Meneghello u Münchenu.
A moglo je i ovdje, umjesto kolekcije, arboretuma i uvažavanja prirode, sve postati mučeništvo prostora. Moglo je i ovo, s tajkunsko mramornim monadama, biti zorni primjer maltretiranja prostora. Moglo se i ovome prostoru, kao i najboljim urbanim ili posve nevinim prostorima, “udariti pečat”. Moglo se i ovdje povećati kapacitete, namnožiti još stolova i stolica, moglo se koncesijama i bez njih osvajati obala i more, javno pretvoriti u privatno, i na kraju sezone brojiti noćenja i novac. Mogli su se i ovdje prodavati totani, lignjuni ili patagonke pod domaće lignje, meso japanske pastrve ili ugorove matere pod oradu ili sve mljeveno pod jastoga! Moglo se, ali nije.
U arhipelagu Paklenih otoka, u jednom njegovu dijelu, stvoren je Raj. Koncept ili plan stvaran je iz dana u dan s vezivnim sredstvom zanosa i sna. A “poduzetna i obrazovana”, vođena “više afinitetima nego autoritetima” (T. Maroević) stvorena je kolekcija od 1500 djela koje Dagmar u posljednje vrijeme pokazuje u najboljim galerijama i muzejima. Nakon Zagreba, Novoga Sada i Sarajeva, zbirka dolazi doma ili nadomak doma, u hvarski Arsenal, pridonoseći tako 150. godišnjici organiziranoga turizma u gradu Hvaru.
Putujući poput nekoga bibliobusa, izložba koja je u Sarajevu (Collegium artisticum s više od 350 djela) proglašena najvećim likovnim događajem od svršetka rata, gnijezdi se u skučenome prostoru sa 8 prozora i tri vrata koje oduzimaju željeni prostorni kontinuitet i protočnost. Ali uvijek kažemo, ne treba popiti bačvu da bi se znalo kakovo je vino. Uostalom, postoji i onaj dio kolekcije, odnosno djela rađena na licu mjesta, ona kojima je korijenje teško izguliti iz te organičke ambijentalne ukupnosti.
Osobni izbor
I evo zbirke koja je “svojevrsna antologija ili reprezentativni isječak aktualne hrvatske likovne umjetnosti”, kako tvrdi dični Tonko Maroević. Ovo “svojevrsni” izaziva dodatna objašnjenja koja zapravo otkrivaju suštinu i narav zbirke. Stilski, morfološki, rukopisno, sadržajno i na sve načine (pa i vrijednosno) heterogena zbirka, ne daju sliku neke stroge skupljačke usustavljene pedanterije. Stoga na sve treba i drugačije gledati uvažavajući ovaj vitalistički i dionizijski koncept i izbora djela i umjetnika u arkadijskom prostoru u kojem manje i veće djelo, i bolje i gore, predstavlja nedjeljivu cjelinu. Jer Dagmar je, skupljajući, stvarala ili uspravljala sebe. I uz “adolescenta” Kraškovića koji nikada neće odrasti, ili Voju Radoičića ili Lončarića Ribe koji se nikada neće uozbiljiti, to je nesumnjivo izbor po osobnom afinitetu koji ne pita o domoljublju na uzak način. Naime, tu su djela umjetnika iz drugih sredina (Ciuha, Veličković, Grozdanića-Gera i drugi). Uz to, brojnost djela pojedinih umjetnika i njihove vrline mogle bi isposlovati i pravu monografiju (Lesiak, Nives K. Kurtović, Bučan…).
Uz nekoliko imena i djela s početka moderne umjetnost (Frangeš-Mihanović), ovdje je i obožavatelj čvrstih nabreklih oblika i mesnatih popuna Kosta Angeli Radovani, Zvonimir Lončarić Riba sa svojim Crvenokosima, Anđelima Pepeljugama, koji, s krasnim Palmižanskim ponistrama sa strpljivim damama u polusjenama škura, ovdje pristaje kao riba moru. I ovdje su svi oni koji su se narugali smrtnoj ozbiljnosti svijeta poput Voje Radoičića, koji je od raznih sklepotina i naplavljenih materijala stvorio pričljiv spomenar i svijet koji je intiman, ali ne posve i privatan. Svi oni, uz nešto mlađe (Dolić, Junaković, Hranuelli…) ismijavaju poziciju odrasla ozbiljna i neminovno dosadna čovjeka. Stoga i oslikane Krasne palmižanske kahlice ili zdjele, vrčevi i brodovi Dagmar line, svi bezazleni berekini i huncuti nazvani anđelima nastavljaju odlučno kročiti djetinjstvom svijeta. U toj je kiparskoj dionici zbirke (koja pisca ovoga priloga posebice veseli) i Uvrnuti kvadar zemlje dragoga i neprežaljenoga Slavomira Drinkovića, to prvo slovo abecede koje je u potrazi za silama otpora i silama pristajanja.
Ptičarnik
Tu su i djela iz prve franciskanske faze Kuzme Kovačića, djela Ivana Lesiaka koji je ispremiješao civilizacije i vremena i preveo antičku mitologiju u svakidašnjicu. Tu je i nije Ptičarnik Tonija Franovića koji nalazi svoje prirodno stanište na otoku, u ambijentu punome znakova antropološke funkcije rada, znoja i ljepote - ambijentu poradi kojega se Saša Vereš čudio Gauguinu koji se bespotrebno lomatao tražeći paradizo na kraju svijeta, a Palmižana mu bila - pred nosom!?
Premda “nepogrešiva ukusa”, ovu kolekciju ne treba opterećivati najvišim superlativima koje, doduše, u dobrom dijelu zaslužuje. Ovo je živa, ptolomejski obla, vedra i ranjiva stvar daleko od muzejske sudbine. Jer ovo je dragocjena cjelina po konceptu i po mjeri tople i skrovite bistrine Dagmar koja je nesumnjivo “nesvakidašnja, jedinstvena i endemska” pojava. I sve je izniklo iz životne radosti bez zavičajnih plitkih sentimenata, lišeno pokroviteljstva drvenih čaplji, drangulija i utiha. I u svemu bi se mogao staviti i pridjev „dagmarovski“, ukazujući na odavno zagovarano, a nikada dosegnuto jedinstvo života i umjetnosti.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....