Crtač Dylan Doga, jednog od najpopularnijih stripova: ‘Susreo sam se s njime sa 17 godina‘

Imao sam možda sedam ili osam godina kada mi je pokojni otac tutnuo u ruku jednu epizodu Dylan Doga. Bio je pasionirani stripofil uz kojeg sam načio dogodovštine Alana Forda i grupe TNT. Obožavao sam Grunfove izreke koje i danas čine važan dio kulturne baštine tog bezvremenskog stripa. Police njegovog stana uvijek su bile prepune važnih ili manje važnih stripova. Naučio sam mnogo o Martinu Misteriju, Lazarus Ledd bio je prvi SF strip s kojim sam se susreo, ali ruka je uvijek išla prema polici na kojoj su stajali "Dogovi".

Kakav je to svijet! Fantastična bića, demoni, čudovišta, vampiri... Svi se miješaju u noćnim morama koje istražuje hrabri (?) istraživač noćnih mora, bivši policajac Dylan, čiji je psihološki svijet teško razumjeti, a još teže opisati. Tu su i vječno sarkastičan Groucho Marx, debeli inspektor Bloch, policijski zapovjednik koji Dylanu vječno brani da se miješa u istrage, ali je uvijek zahvalan kada njegova saznanja dovedu do otkrića počinitelja kakvog grozomornog zločina. No, u srcu priče baš je Dylan, mladić u trapericama, sakou i crvenoj košulji. Veliki detektiv, mladi zavodnik, neustrašivi istraživač onostranog koji u isto vrijeme ima čitav niz fobija, pa se tako ne boji grozomornih i grotesknih čudovišta s kojima se obračunava, ali na sam spomen visine pada u nesvijest. U gotovo svakoj epizodi Dylan će tako razriješiti neki misteriozan slučaj, riskirati život, ali i ljubiti kakvu mladu djevu, nekada i na svoju štetu jer se ispostavlja da je zapravo neprijatelj.

Kada je prije 35 godina stvoren, potpisnik ovih redaka tek se rodio. Parafrazirajući slavnu Dylanovu rečenicu, koju koristi kada se nečem čudi, rekao sam "Judo plesaču!", pa mi smo generacija. Dog je jedan od stripova koji su obilježili djetinjstvo naše generacije, a i danas ga na kioscima u ruke rado primaju ljudi od deset do 100 godina. Znameniti izraz čuđenja upotrijebio sam još jednom kada sam saznao da u Zagreb stiže Fabio Celoni, jedan od najcjenjenijih crtača Dylan Doga. Scenarij za ovaj strip koji se u najboljim vremenima, devedesetih, prodavao i po milijun primjeraka mjesečno, stvorio je Talijan Tiziano Sclavi, a na njemu su radili brojni nadareni i poznati crtači. Smatra se da iza najvećeg broja crteža stoji Claudio Villa, no to je slično onoj sa Michelangelom koji je imao cijelu vojsku umjetnika koji su radili za njega, a on bi svoje radove potpisivao. No, možda malo pretjerujemo, nije baš tako.. jer je svaki crtač koji je sudjelovao u izradi ovog jedinstvenog stripovskog fenomena dobio svoje zasluge.

Izložba o Dylan Dogu

Cropix

Fabio je u Zagrebu, u prostorima Talijanskog instituta za kulturu u Preobraženskoj broj četiri, u malenoj ali značajom velikoj izložbi predstavio neke od svojih radova. Izložene su kultne naslovnice stripa kao i neke od epizoda. Nismo mogli popustiti znatiželji, posjeli smo ga na "vrući" novinarski stolac i postavili nekoliko pitanja. Dok se prostorija pripremala za razgovor moj Jakov Novak, snimatelj i zaljubljenik te jedan od organizatora izložbe iza koje stoje Crtani romani šou i Talijanski institut za kulturu rekao mi je da Fabiju naprosto moram postaviti pitanje tko je to Dylan Dog. Kako ga on vidi, s čime ga poistovjećuje? Poslušao sam savjet stručnjaka.

- Dylan Dog je u isto vrijeme i strah i posao. Sretan sam što to mogu kombinirati. On je istražitelj koji se bavi utvarama i demonima, no to je samo privid. On istražuje unutrašnjost, dubinu likova kojima se bavi, to je njegova posebnost – odgovara nam Fabio.

Sa Dylanom se sreo još kao mladić, imao je svega 17 godina kada mu je pružena prilika da radi na ovom, pokazat će se, velikom projektu.

- Pohađao sam školu za stripove, sa 13 godina sam se susreo sa jednim od crtača. Na prvi pogled sam se zaljubio u tog Dylana Doga.

Zanimalo nas je kako izgleda proces stvaranja. Sclavi, dakako, pošalje scenarij ali ta užasavajuća bića kojima obiluje gotovo svaka stranica dolaze iz glave crtača.

Sclavi je jedan od prvih scenarista, ali nije sam, puno ih još piše, a postoji i puno crtača. Svi mi dobivamo scenarij koji je poput filmskog, s dijalozima, po scenama crtamo bića. Proces vizualizacije je misterij i dio dara umjetnika koji može ostvariti ono što zamisli. Naravno, ono što trebam vizualizirati nije samo moje, moram se držati scenarija. Tu na moj rad mnogo utječu i svi oni filmovi i stripovi koje čovjek za života pogleda i pročita., sve to utječe na vizualizaciju lika – kaže.

Dodaje da je teško reći koliko je točno ljudi uključeno u rad na jednoj epizodi, kao i koliko dugo taj rad traje, jer to ovisi od epizode do epizode.

Na realizaciji jedne epizode su scenarist i crtač. Nekada sam i sam bio i scenarist i crtač. Nekada je bilo i po tri mjeseca, ma zapravo i tri godine se znalo dogoditi, ako se radila neka zahtjevnija epizoda – kaže Celoni.

Vraćamo se na nevjerojatan uspjeh ovog stripa u Hrvatskoj. Možda je floskula, ali što je tajna uspjeha ovog velikog stripa u hrvatskoj publici?

Kad bih znao odgovor na to pitanje bio bih bogat čovjek (smijeh). Ne znamo formulu. To je sretan skup pogođenih okolnosti – kaže Fabio.

Nema najdražu epizodu, sve su mu podjednako drage, ali "provociramo ga" da ipak izdvoji jednu.

Teško je izdvojiti, ali jedne se rado sjećam. Radi se o epizodi u dva izdanja, autor je Sclavi, Dama u crnom i Dvorac straha. Draga mi je utoliko tom ima što je krimić i horor i ima atmosferu koja me podsjeća na veliki roman Umberta Eca "Ime ruže" – kaže Fabio.

Tko su mu uzori, gdje crpi inspiraciju, zanima našeg stripofila.

Toliko je uzora u svijetu stripa da big mogao nabrajati unedogoled. Mene strip fascinira i van Dylan Doga. Volim humoristični strio, čitam Asterixa. Strip me nikad nije prestajao zanimati, puno je mojih učitelja. Sclavi je definitivno učitelj i cilj mi je što vjernije iscrtati njegov tekst – kaže Fabio za Jutarnji list.

Razgovaramo i sa kustosom izložbe te jednim od organizatora festivala stripa Crtani romani šou.

- Trajnost treba tražiti u samom liku Dylan Doga. Glavni protagonisti suvremenog horora rijetko su kada u svom karakteru toliko oprečni situacijama u kojima se nađu. Dylan bi više pasao u viktorijanskom hororu. Melankolik je, nepopravljivi romantik, bivši alkoholičar, vegetarijanac koji svira klarinet, pati od fobija i skeptičan je prema nadnaravnom. Kada ga se stavi u modernistički kontekst i 'horor' suvremenog društva, Dylan iskače, a preko njegove naivnosti čitatelji ostaju neokaljani pred mračnim stvarima koje vrebaju iza ugla - kaže nam Slaven Gorički.

Strip je u svojim počecima, dodaje, velikim dijelom bio žanrovski medij.

- Knjige i filmovi nisu mogli dočarati daleke planete, drevne gradove, opake gangstere, amazonske zvijeri i bića iz noćnih mora na vizualno impresivan način kao što je mogao strip i to za puno manji trošak produkcije. U jednom trenutku je u americi postao toliko popularan da je uzburkao moralističke duhove tijekom 'lova na vještice' McCarthyeve ere, kada su ga efektivno zabranili (s mnogim drugim žanrovima). Tradiciju horora, iako krajnje umivenog, nastavili su stripovi poput Fantastične četvorke, Spider-mana, Hulka i mnogih drugi danas popularnih superjunaka. Može se reći da je horor utkan u tkivo stripa i njegovi elementi se mogu naći u svim drugim žanrovima, a od osamdesetih godina prošlog stoljeća je ponovno krenuo raspuštati svoja krila i danas je jedan od najuzbudljivijih žanrova u sva tri globalna središta stripa (Sjedinjene američke države, Europa, Japan) - kaže Gorički. Ističe kako su u Dylanu Dogu česte direktne kritike modernog društva, otuđenosti, ispraznosti kapitalističke rutine kroz leću Dylanovog viktorijanskog senzibiliteta. Dylan se često bori s egzistencijalnim hororom kada mora prihvatiti slučaj u nekoj korporaciji ili tvornici, koristi se Romerova alegorizacija zombija, redovito vezana uz medije i uređaje preko kojih ih konzumiramo, a iskonska zla služe za metaforu ljudske prirode. Horor je uvijek bio dobar način destiliranja socijalnih i personalnih strahova svog vremena kroz značajke čudovišta koja prikazuje i alegorija je nužno ugravirana u njega.

- Vjerojatno jer žene i muškarci podjednako vole dobre priče, a ženama je romantičarski horor uzbudljiviji od grube akcije mačističkih likova. Djevojke vole ići u kino s dečkima gledati horore kako bi se priglili tijekom strašnih i uzbudljivih scena, a Dylan je dosta estetski ugodan dečko za prigrliti, nježan ali hrabar, romantičan i tmuran, slomljen taman dovoljno da ga se može popraviti - kaže Gorički.

Izložba je otvorena do 18.listopada i svi je besplatno mogu razgledati u prostorima Talijanskog instituta za kulturu.