PIŠE INOSLAV BEŠKER

CRNO TRŽIŠTE UMJETNINA Pronalazak ukradenog arheološkog blaga koji je otvorio Pandorinu kutiju

 Wikimedia
Većinu umjetnina prodao je Robin Symes, engleski trgovac umjetninama, koji se nije bavio samo antikom

Dok se hrvatska publika mogla nekoliko godina baviti i zanositi Seusovim blagom, u Italiji bi mogao po glasilima teći permanentan feljton o dragocjenostima arheološke (a i ine umjetničke) baštine koje gotovo danomice “dobivaju noge”: omrknu u Italiji, osvanu nakon nekoliko godina, najčešće u Sjedinjenim Državama Amerike (gdje ima novaca), nerijetko preko Švicarske (mala zemlja za velike huncute, kako pokazuje užasna priča o utaji imutka smaknutih Židova), iako svoju kvotu u tim marifetlucima sada ima Turska, više nego nekada Libanon. U Istanbulu je nađena Picassova “Žena koja se češlja” (slikana 1940, model je Dora Maar), ukradena u New Yorku i ponuđena na crnom tržištu po cijeni od 7 milijuna dolara.

Službena talijanska procjena glasi da je u manje od pola stoljeća, tj. od početka sedamdesetih godina prošlog stoljeća, iz Italije ilegalno izneseno ukradenih umjetnina u ukupnoj vrijednosti od oko 50 milijardi eura. Samo manji dio toga je lociran i zatražen, a onda dijelom i vraćen u Italiju.

Ne tako davno je Paul Getty Museum u Malibuu bio prisiljen vratiti Italiji 63 arheološke umjetnine koje je, bez skrupula, kupio na “crnom tržištu”, računajući valjda da ima dovoljno novaca za odvjetnike koji bi ga zaštitili od vraćanja ukradenoga i preprodanoga.

Nepažljivi lopovi

I za ono što je pokradeno iz Morgantine, drevnoga sikulskoga i grčkoga grada, na području današnjeg Aidonea nedaleko od Enne, trebalo je deset godina istrage do presude i još deset godina do povratka u Italiju, a za to vrijene je Paul Getty Museum brao i novac od ulaznica i dodatni novac od sponzora i na račun ukradenog blaga.

Bila je među njima i čuvena Venera iz Morgantine, i razno dragocjeno posuđe (barem poput Seusova), a i – rekao bih – polikromna helenistička glava, koja vjerojatno prikazuje boga Hada (Plutona) i koju su, zahvaljujući vidljivim tragovima indiga u bradi, talijanske arheologice nazvale Modrobradim.

Venere se Getty Museum nekako i lišio, Modrobradoga nije dao još tri godine, sve dok Talijani nisu u Malibu poslali odljev jednog uvojka iz brade koji je ostao odlomljen u sanduku u Morgantini, a potom odnijeli i original, pa se pokazalo da savršeno prianja. Lopovi su kip krali dovoljno nepažljivo da se komad otkinuo i ostao kao dokaz.

O vrijednosti toga prekrasnoga helenističkog kipa svjedoči i podatak da ga je Gettyjevu muzeju za pola milijuna dolara prodao newyorški sabirač Maurice Tempelsman. Nije obznanjeno je li ga on pak kupio izravno od lopova, ili je Had Modrobradi još krivudavijim putima prolazio kroz arheološko podzemlje. Trapezoforos s dvama grifonima koji komadaju košutu kupljen je za lijepih 15 milijuna dolara.

Većinu tih umjetnina prodao je Robin Symes, u svoja doba najpoznatiji engleski trgovac umjetninama, koji se nije bavio samo antikom (prije sedam godina u Italiju su iz Grčke vraćene freske iz XI stoljeća ukradene sa zida crkve u Calesu kod Caserte – koje je također prodao baš on).

Skladišta diljem svijeta

Symes je bankrotirao kad su polovicu njegova imutka na sudu ishodili nasljednici njegova mladoga i lijepoga poslovnoga i krevetnog partnera Christa Michailidisa, poginuloga u srpnju 1999 u vili u Umbriji u nejasnim okolnostima (pao čovjek na leđa i umro).

Michailidisovi nasljednici uložili su oko 16 milijuna eura u odvjetnike i privatne detektive da nađu Symesovu “robu”. Ulog se deseterostruko isplatio: našli su 25 skladišta na raznim stranama svijeta, u njima oko 17.000 umjetnina, čija je tržišna vrijednost procijenjena na 160 milijuna eura.

Treba imati na umu da se trgovinom umjetninama ne bavi sirotinja – riječ je o krugovima gdje novac leže novac. Samo radi ilustracije: u vili u Umbriji u kojoj je je Michailidis smrtonosno pao na leđa bila je i Shelby White, kći jednoga od najpoznatijih kolekcionista na svijetu (a kolekcionist tog ranga znači: bogataš). Michailidisova sestra Despina udana je za Nikosa Papadimitrioua, trenutno najmoćnijega grčkog brodovlasnika.

Tisuću petsto snimaka

Symes je uspio skloniti dio umjetnina (uglavnom ukradenih), tako da ih nisu našli ni britanski istražitelji, ali su ih “nanjušili” talijanski karabinijeri iz postrojbe specijalizirane baš za ukradene umjetnine. Da negdje moraju biti znali su na temelju oko 1500 snimaka “nestalih” remek djela, nađenih u ostavštini svoga polukolege, naime talijanskog financa Pasqualea Camere, poginuloga na ravnom dijelu autoceste u kolovozu 1985 (još jedan mali kriminalni misterij).

Snimci, a i predmeti nađeni u prostorima poginuloga ili ubijenoga Camere, doveli su ih do Gianfranca Becchine, trgovca umjetninama nastanjenoga u Castelvetranu a s poslovnim sjedištem u Baselu. U njegovu skladištu u bescarinskoj zoni u Genèvi našli su ništa manje nego još 43 Symesova sanduka s arheološkim nalazima ukradenima iz Italije (njihovo porijeklo nedvojbeno je dokazano Camerinim fotografijama; činjenica da je posrijedi ukradena roba sama je po sebi dovoljna da Michailidisovi nasljednici ne mogu na nju polagati nikakvo pravo).

Oteto i rasprodato

Ukupno je ondje bio 5361 predmet, svaki od njih mogući eksponat. Njihova vrijednost procijenjena je na oko 50 milijuna eura - ali to je tek jedan promil tržišne vrijednosti onoga što je iz Italije oteto i rasprodano.

Tu su našli što ne bi uspio ni Indiana Jones: dva sarkofaga iz Tarkvinije. Na jednome je mlada žena, još oslikana, treći takav u svijetu, dosad nepoznat, uz ona dva od kojih je jedan u Louvreu a drugi u rimskome Etrurskom muzeju uz Valle Giulia. Taj je nalaz senzacionalan po sebi. A riječ je tek o sitnom djeliću onoga što je po Italiji opljačkano.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
15. studeni 2024 06:44