Za rad fotografkinje Glorije Lizde zainteresirala sam se još otkad sam vidjela njezin diplomski rad "F20.5", u kojemu je pokušala fotografijom zamisliti ono što je njezin otac, koji pati od rezidualne shizofrenije, halucinirao. Bili su u tim halucinacijama, kako ih je snimila, nadrealni prizori nje i njezinih sestara, zajedno ili samostalno, u potoku s napuhancima oko struka, s čarapom oko glave, glavom nad pećnicom... Ovim je fotografijama pokazala i koliko je bolest utjecala na cijelu obitelj. Drago mi je pratiti kako se dalje razvijala ova autorica, jednako kao što mi je drago pratiti gdje i kako se razvijaju drugi autori o čijim sam diplomskim radovima također pisala: Stipan Tadić, koji je danas u New Yorku, te Marina...