Vlado Martek gotovo je čitav radni vijek vodio "dvostruki život". Pola je dana bio službenik u knjižnici, a ostatak vremena umjetnik, pjesnik. Danas je već osam godina u mirovini tako da je ostao samo umjetnik. No knjižnica mu je i dalje, kaže, velika opsesija. Odlazi tamo stalno posuđivati knjige. U jednoj, knjižnici "Božidar Adžija", upravo izlaže svoje publikacije, odnosno, kako ih naziva, radove u mediju knjige.
Ova mu je godina, priča, naročito intenzivna. Prvo u Berlinu radi jedan land art u Memorijalnom parku blizu Olimpijskog stadiona, potom će izlagati u Splitu, u bolnici na Firulama, što ga posebno raduje. Održat će i nekoliko akcija - na skupnoj izložbi u Bratislavi te u studenome u Palais de Tokio na izložbi "The Cynics Republic". Martek je i jedan od ovogodišnjih dobitnika Nagrade Grada Zagreba koja mu je uručena u petak, a uskoro u MSU bit će promovirana jedna njemu vrlo važna knjiga, "This is not my world" američke autorice Adair Rounthwaite, a posvećena je Grupi šestorice čiji je bio član. To je knjiga koja će, vjeruje Martek, biti ubuduće nezaobilazna u upoznavanju fenomena te hrvatske konceptualne umjetničke skupine koja je djelovala od 1975. do početka 80-ih.
Gledajući unatrag, biste li neke stvari napravili drukčije, žalite li zbog nečega i po čemu biste željeli ostati zapamćeni?
- Gledanje unatrag često nije umirujuće. Uglavnom, sve bi slično učinio, jedino bih više boravio i radio umjetnost i poeziju vezano uz ulicu, vanjski prostor, totalni životni prostor, podalje od specijalizacije. Stoga je i moja želja da se rad pamti kao izvaninstitucionalan, aktivistički i dijelom tranzitivan.
Vaši počeci vezani su za Grupu šestorice. Koja su vam sjećanja na to razdoblje djelovanja, kakva je bila umjetnička scena tih godina i kako se vaše djelovanje kao grupe percipiralo u javnosti, ali i od kolega umjetnika? Niste imali manifest, koje su vam bile namjere, što ste nastojali postići?
- Vrijeme vezano uz Grupu šestorice je doba početaka moje multimedijalnosti i nomadstva, pa ću reći da sam i nekako najdulje nastavio s takvim tipom umjetnosti, na ulici, u vrtovima i stanovima. Prigrlio sam ‘umjetnost koja se zaustavlja na slavlju svog materijala‘.
Umjetnička scena bila je ‘klasična‘, izlaganje u galerijama, najčešće na grupnim izložbama, rijetko kada tematski zamišljenim, uz ponešto koketiranja s javnim prostorima. Pojava Grupe šestorice, mislim da je bio veliki odmak od izlagačke prakse javnog predstavljanja, u stilu: doneseš djelo i odeš doma, čekajući eventualnu pohvalu, uglavnom blaziranih kritičara-novinara. Mislim da je na djelu bilo nešto vezano uz misao karma-joge: radi i ne razmišljaj o rezultatima rada; oni će doći.
Od okoline, umjetničke i neumjetničke, dočekani smo s podsmijehom kao neozbiljni, kako to uvijek biva kad se nazire nešto radikalno novo, u našem slučaju radikalno novi pristup publici, i to novoj publici. I ne da nismo imali manifest, nego smo bili ‘neformalna grupa‘. Taj aspekt identifikacije nam nije ležao.
Namjere su tipične jer svi mladi umjetnici na početku žele pokazati nešto novo i različito od dosadašnjeg… Željeli smo postići, kroz sveopću dekonstrukciju pojedinih medija i pojma publike, ono što se školski unutar avangardne misli zove ‘očuđenje‘, ‘oneobičavanje‘. Time smo htjeli izbjeći klasičan put u svijet umjetnosti, koji se pokazao neprimjeren vremenu, luksuz jedne iluzije.
Pamtite li neke zanimljive anegdote iz tog razdoblja?
- Sve je pomalo bilo anegdotalno, susreti s neprofesionalnom publikom na ulici, razgovori i primanje kritika i pokuda, s rjeđim i to ultra pohvalama; sredine kao da nije bilo.
S kojim od umjetnika ste bili najbliži, što vas je povezivalo? Neki od vaših kolega iz grupe više nisu među živima. Po čemu pamtite Demura, Stilinovića, Jermana?
- Nažalost, njih više nema među nama. Oni su bili moji art frendovi. Bili smo povezani raznovrsnim plodnim sličnostima i nužnim razlikama. Demur je bio moj prijatelj od rođenja, bili smo braća po mlijeku, naime sisao je, iz nužde, i moju mamu. Čitav život smo surađivali. Mladen Stilinović bio je neprocjenjivi suradnik, pronicljivi prijatelj, autodidakt u umjetnosti kao i ja, ali načitani… Jerman je oko sebe širio toliko samopouzdanje i vjeru u umjetnike i u ono što radi da je to bilo nadasve dragocjeno, zarazno, pogotovo mojoj melankoličnoj naravi.
Radni vijek ste proveli radeći u knjižnici. Pomalo neobičan izbor zanimanja za jednog subverzivnog, konceptualnog umjetnika?
- U nekom smislu sve je neobično, zar ne? Imao sam sreće u životu, jer me je posao u knjižnici prvo oslobodio pritiska komercijalnosti, a drugo, omogućio mi je da puno čitam, da budem blizu znanja, pratim i zaključujem. Pola dana sam bio beamter, službenik, pola dana umjetnik, i to mi je omogućilo da pravim takvu nezavisnu umjetnost, koja je umjetnost u umjetnosti, naime pobuna unutar pobune.
Vjerujete li još uvijek da umjetnost može promijeniti svijet? U kakvom vremenu živimo i koja je danas uloga umjetnosti u odnosu na nekad?
- Utopija je ostala u tragovima umjetničkog idealizma. Oduvijek sam pristupao idealistički. U duhu stava da je umjetnost dobro sredstvo, ali loš cilj. Da je umjetnost energija na dugi rok.
Jednu sam izložbu prije desetak godina nazvao ‘Na kraju manirizma‘. Time se pokazuje gledanje na umjetnost koja ima i imat će vrlo kontroverznu putanju. Naime, naročito je danas sve moguće, umjetnost se doduše prividno, ali teško nosi s instant-mogućnostima. Avangarda kao nasljednica povijesnih manirizama došla je u poziciju simulacije očuđenja i oneobičavanja, dekonstrukcije su potpuno uključene…
Uloga umjetnosti, odnosno umjetnika? Previše teatralno pitanje. U odnosu na nekad, izgubljene su mogućnosti korištenja manirističkih rekvizita, ta nužna distanca prema umjetnosti i njezinu djelovanju i efektu je sada nemoguća. Djela nisu više dirljiva ni romantična u duhu, nisu nesvodiva.
Kada se javlja vaš interes za poeziju i čime je potaknut? Sjećate li se svoje prve pjesme?
- Kako je postajanje umjetnikom stvar odluke (prvo trebaš biti pjesnik da bi napisao pjesmu i prvo trebaš biti slikar da bi napravio svoju prvu sliku), odlučio sam kao petnaestogodišnjak na ljetovanju na Zlarinu, ugledavši djevojku s crnim očima, i tako se zvala prva pjesma. Dakle, počeo sam pisati zbog i radi cura, što je najlegitimnija stvar na svijetu. Trebam reći i ovo: nekoliko mjeseci ranije zapisao sam u neku svoju školsku teku: Kad jednom budeš pjesnik, vidjet ćeš koliko je to bilo lako postati, gledajući svoju prošlost. Neobično, to je bila odluka.
Pišete li još uvijek poeziju, što vas nadahnjuje? I što vas trenutno okupira, kako izgleda vaš dan?
- Pišem. Ali veći dio životnog vijeka proveo sam kao pretpjesnik. Ta moja kovanica proizlazi iz cjelokupne moje poetike, bilo na području poezije, bilo slikarstva, bilo fotografije, bilo kiparstva, bilo medija knjige. Težište je na pripremanju. ‘Pripremam se za umjetnost‘, tako se zvala moja izložba u galeriji PM. Pripremam se u svakom mediju, u duhu onoga da je ‘umjetnost sredstvo‘. Priprema ima duhovno značenje, naravno i da rezultira neobičnim materijalnim aspektima. Dio umjetnika bio je vezan za duhovno, najjačim dijelom svoje svijesti.
Trenutačno me okupira arhiviranje i sagledavanje prethodnog. Na relaciji sam od Sigeta gdje stanujem pa do ateljea u Hrvojevoj ulici. Premda zbog mojih pretežno konceptualističkih prosedea i nije mi nužan atelje, ali koristim tu klasičnu matricu. Kao ‘okorjeli‘ konceptualist sakupljam ideje iz prethodnih bilježnica i vremena. Mogao bih i ovako reći: pripremam se za umjetnost, za poeziju, kao što postoji priprema čaja, ili priprema kistova i ostalog pribora za slikanje, ili priprema kostima za ritualne predstave. To traje kao metafora poetike - permanentno, i sugerira specifični filozofski pristup kreaciji.
Nekad ste pozivali građane na čitanje Majakovskog, Kafke. Danas mladi sve manje čitaju. Kuda to sve vodi? Otupljujemo li kao društvo?
- Sve ovo vodi u neizvjesnu budućnost. Idealizam, nagovaranje na čitanje, posebice poezije, gotovo izlazi iz granica realnosti. Međutim, vjerujem u budućnost knjige i u čitanje, ne mogu drukčije. Iako sam skrenuo čitanje na i kroz mogućnost karnevalizacije, prvenstveno da ne bi poezija čamila u knjigama, u tami knjižnica (impuls Majakovskog), da bi bila s nama u ovo vizualno doba par exellence.
Gube li književnost pa tako i poezija svoj smisao i svrhu u ovom današnjem društvu spektakla i instant-zvijezdi bez pokrića?
- Gube trku, ali cilj je ionako nevidljiv. Dobra je stvar da ništa ne gubi smisao ni po sebi niti u odnosu na drugo. To je moja doza optimizma. Inače, treba se čuvati optimista.