MODERNA GALERIJA

Branko Franceschi: ‘Umjesto da slavimo, čekam da dođu provesti ovrhu HAZU‘

stalni postav Galerije
 Darko Tomas/CROPIX
Novi postav i promjena identiteta Moderne galerije u sjeni spora oko vlasništva

Prava radna atmosfera osjećala se ovih dana u Modernoj galeriji odnosno Nacionalnom muzeju moderne umjetnosti kako glasi od nedavno novo ime ustanove koju je 1905. osnovalo Društvo umjetnosti.

U petak se naime tu otvaraju čak dvije izložbe i predstavlja se novi vizualni identitet, logo, muzeja. Na dva kata palače Vranyczany posjetitelji će kroz jednu autorski koncipiranu izložbu na prvom i cjeloviti kronološki stalni postav na drugom, moći vidjeti povijest hrvatske moderne i suvremene umjetnosti temeljenu na fundusu muzeja.

No hoće li velike planove ravnatelja muzeja Branka Franceschija, da istovremeno otvori izložbu koja je fenomenološki pristup zbirci i izložbu koja je kronološki postav zbirke, zasjeniti spor koji se vodi s HAZU i kojem kako se čini nema kraja.

image
"Krajnje je vrijeme da svi zajedno pomognemo transformaciju HAZU u instituciju kakvu je zamislio i velikom donacijom osnovao Strossmayer. Bit je u davanju društvu, a ne u uzimanju", kaže Branko Franceschi (na fotografiji)
Damjan Tadic/Cropix

Samo dan nakon što je prošlog tjedna objavljeno da se odlukom Vlade mijenja naziv Moderne galerije stiglo je priopćenje akademika: „Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti pozdravlja odluku Vlade Republike Hrvatske da se Moderna galerija, koja je godinama bila u sastavu Akademije, nazove Nacionalnim muzejom moderne umjetnosti, što priliči ulozi te ustanove u našoj kulturi. Hrvatska akademija kao naša najviša znanstvena i umjetnička institucija s ponosom ističe da se preko tisuću umjetnina u njezinom vlasništvu čuva u ustanovi takvog nacionalnog značaja, te da ona djeluje u Akademijinim prostorima palače Vranyczany u Zagrebu“.

Provokacija

Franceschi im na tu diskretno zapakiranu provokaciju u kojoj daju do znanja da su mnoga djela, preko tisuću njih, koja se čuvaju u tom muzeju zapravo vlasništvo HAZU zajedno s historicističkom palačom u kojoj djeluje, odgovara kako je izjava HAZU povodom promjene imena muzeja tipična za njihov opći stav nadmoći prema kulturnim institucijama. „Muzej ne spominju, niti spominju rad generacija profesionalaca na kojem je promjena naziva utemeljena. HAZU je bitno jedino istaknuti svoje upitno vlasništvo nad zgradom i, kako navode, nad tisuću i više umjetnina. Jedino što je u njihovoj izjavi točno je da je Moderna galerija u jednom periodu, točno od 1947. do 1974. godine, djelovala u sastavu JAZU i to po političkom diktatu Saveza komunista RH protiv čega su i tada negodovali i uprava muzeja i struka. Ne vidim da je to nešto čime bi se HAZU danas trebala ponositi, kao ni time da su se upisali u vlasništvo Vranyczanyeve palače koja je bila javno kulturno dobro, te da im je cilj privatizirati dio muzejske zbirke ciljano kupljen za muzej proračunskim sredstvima i zaštićen kao javno kulturno dobro“.

Prisilno pripajanje

Franceschi je svojim dolaskom na čelo muzeja početkom prošle godine nasljedio tako od svojih prethodnika i dugogodišnji spor s HAZU. Kako on vidi cijeli taj slučaj? „Smatram da je skandalozno da je HAZU koja se doživljava i deklarira vrhunskim promicateljem razvoja umjetničke i kulturne djelatnosti i brige o hrvatskoj kulturnoj baštini to u prošlosti provodila silom partijskog dekreta, a danas sudskim tužbama, ovrhama, prijetećim dopisima, a da pri tom nit najmanje ne brine o kulturnom dobru na koje se uknjižila usred Domovinskog rata. K tome godišnje iz proračuna ubire nama u kulturi nevjerojatnih šezdeset i dva milijuna kuna“.

image
Darko Tomas/CROPIX

Na pitanje jesu li se napravili propusti, od strane bivšeg vodstva Moderne galerije ili Ministarstva kulture, odgovara kako zna da su bivša vodstva muzeja nastojala, a Ministarstva kulture i medija i danas nastoji zaštiti muzej i zbirku. „Očito u našem društvu postoje sustavni moralni i pravni problemi kad to nije samo po sebi razumljivo i provedivo. NMMU je osnovan kao nezavisna institucija 1905. godine, od 1934. godine djeluje u Vranyczanyevoj palači koju je banovina Hrvatska za tu svrhu 1939. godine otkupila, nakon prisilnog pripajanja 1947. godine, 1974. se po zakonu pravno izdvojio iz sastava JAZU. Mislim da je krajnje vrijeme da svi zajedno pomognemo transformaciju HAZU u instituciju kakvu je zamislio i velikom donacijom osnovao biskup Strossmayer. Bit je u davanju društvu, a ne u uzimanju“.

Sporovi s HAZU

Kako je poznato, na temelju pravomoćne presude Županijskog suda iz 2012. godine Bukovčeva slika „Mlada patricijka“ nakon sudskog postupka koji je trajao 11 godina, vlasništvo je HAZU što je potvrdio i Vrhovni sud. Tada su akademici poručili putem medija da njihova namjera ni u jednom trenutku nije bila da se slika makne iz Moderne galerije. Još 2000. godine Akademija je u izvanparničkom postupku pokušala sudski pribaviti popis svih umjetnina koje se nalaze u Modernoj galeriji kako bi se utvrdilo gdje je 1045 umjetnina koje smatra svojima. Istodobno je na Općinskom građanskom sudu tužila Modernu galeriju zbog utvrđivanja vlasništva nad samo jednom slikom – Bukovčevom „Mladom patricijkom“.

image
Bukovčeva „Mlada patricijka“ na ulaznom stubištu uz Šulentića i Kulmera

Prije četiri godine Ustavni je sud odbacio tužbu Moderne galerije smatrajući da nema ničeg spornog u pravomoćnoj presudi Vrhovnog suda. Po istom principu HAZU bi mogao dokazati i vlasništvo nad drugim umjetničkim djelima koja se čuvaju u muzeju.

Franceschi smatra kako „treba uzeti u obzir da su niži sudovi bili na strani muzeja, a oni viši na strani HAZU. Tako je kod nas podijeljena pravda. DORH to rješenje smatra upitnim. Slika je izložena u predvorju muzeja gdje kao prva umjetnina koju posjetitelji pri ulasku u muzej vide, predstavlja umjetnost prijelaza 19. na 20. stoljeće. Tamo je gdje treba biti kada bi se vodili načelima javnog interesa. Pred mjesec dana zaprimili smo od Odvjetničkog ureda Hraste i partneri, pravnih zastupnika HAZU, obavijest o ovrsi stvari pod čime se pravnim rječnikom misli na Mladu patricijku. Bilo bi žalosno da nije sramotno“.

A o kompleksnoj povijesti odnosa Moderne galerije i HAZU, posjetitelji muzeja mogu doznati u dijelu koji povezuje dvije izložbe, između prvog i drugog kata tj. stubištu.

U ovom je dijelu izložena bista Izidora Kršnjavog koji je bio inicijator osnutka Moderne galerije, zatim jedna od prvih slika koja je otkupljena za Modernu galeriju, „Pred vratima smrti“ Mirka Račkog, pa Bukovčev portret Ljudevita Vranyczanija, fotografije kako je palača izgledala, nekoliko komada izvornog namještaja te lenta s najvažnijim datumima.

U uglu stubišta koje povezuje dva kata vise slike ruskog umjetnika Nickolasa Roericha. Njegova je bila jedna od prvih izložbi koje su održane kada je Moderna galerija 30-ih godina ušla u Vraniczanijevu palaču. U uglu stubišta su Murtićeve „Srušene kuće“ iz 1947. godine „kada je Moderna galerija pripojena JAZU“, pored nje jedna Postružnikova „vesela apstrakcija kada smo se odvojili“ iz 1974., a u drugom kutu je križ Zoltana Novaka iz 1992. „kada se HAZU upisuje u vlasništvo Vraniczanijeve palače“, komentira Franceschi. Na monumentalnom ulaznom stubištu muzeja posjetitelje pak dočekuju tri slike predstavnika jedne od epoha koju pokriva muzej – prijelaz stoljeća, prva i druga polovica stoljeća. Uz spomenutu Bukovčevu „Mladu patricijku“ tu su Zlatko Šulentić „Čovjek s crvenom bradom“ iz 1916. i Ferdinand Kulmer „Glava“ iz 1955. godine.

image
Darko Tomas/CROPIX

Prezentacija muzejske zbirke počinje izložbom na prvom katu „ Predsuvremena akcija – postmoderna reakcija“ autora Vanje Babića i Neve Lukić koja obuhvaća razdoblje od preko stotinu godina, najstariji je Račićev rad „Majka i dijete“ iz 1908., a najnoviji je onaj Kate Miijatović iz 2017. Ovom se izložbom prema riječima autora nastoje pokriti neki fenomeni u hrvatskoj umjetnosti od početka 20. do prijelaza u 21. stoljeće., a osmislili su je kroz pet cjelina.

Nakon te izložbe slijedi na dugom katu stalni postav čiji je prvi dio s djelima koja obuhvaćaju razdoblje od 19. stoljeća do 1935., već bio predstavljen početkom veljače, sada je na redu drugi, s umjetninama nastalim nakon Drugog svjetskog rata sve do danas - od socrealizma do postmoderne, od slike Ede Murtića „Na straži“ iz 1946. do Zoltana Novaka „Diavolo in Me“ iz 2019.

Kustos Željko Marciuš, autor dionice slikarstva, napominje kako će se stalni postav mijenjati tijekom vremena, prvenstveno zbog nedostatka prostora. Posebno izdvaja sobu enformela, Gorgone i Novih tendencija.

Postojanost figuracije

„Htio sam pokazati koliko su jedan Jevšovar i Seder koji su bili u Gorgoni bliski enformelu ili pak koliko je jedna Vaniština linija bliska geometrizmu koji rade Galić, Dobrović ili Šutej. Na to sam nadovezao novu geometriju Deana Jokanovića Toumina, Edite Schubert i Duje Jurića. Ideja je da grupe i stilovi nisu nekakve zatvorene situacije nego da se prožimaju, utječu jedni na druge. Iz cijelog se postava vidi jedan duh vremena“. U postavu se vidi i postojanost figuracije u vrijeme dominacije apstraktnih pravaca (Stančićev „Karas“). Neki se umjetnici provlače kroz cijeli postav. Murtić ide od socrealizma, preko „figurativno-apstraktnog ekspresionizma“ (Highway) do postmoderne „gdje se vidi kako se savršeno dobro uklapa u te tendencije sa svojom gestualnošću, akcijom i velikim formatom“. Seder je isto kao Murtić prikazan u različitim fazama. Od Gorgone do Autoporterta iz 2007. „kada je odlučio izaći iz intelektualne klime i tmnine, postavši potpuno ravnopravni sudionik nove slike i postmoderne umjetnosti“.

„Nisam se držao štreberski jedan autor, jedno djelo nego sam htio prikazati koncepte i povući objektivnu povijest umjetnosti iz našeg fundusa. Kronologija je bitna u ovom postavu i prati se razvoj ali negdje je to nemoguće napraviti precizno i miješa s tipologijom da bi se što bolje stvorila slika povijesti umjetnosti druge polovice 20. stoljeća na temelju radova koje u fundusu imamo“, kaže Marciuš te otkriva kako će se, među brojnim radovima u novom stalnom postavu moći vidjeti i dosad neizlagan „Autoportret“ Zorana Mušiča iz 1990. koji je umjetnik darovao muzeju u vrijeme kada je ravnatelj bio Igor Zidić. „Taj Mušičev rad ekskluzivitet je ovog postava. Postoji naravno i poveznica s našom povijesti umjetnosti budući da je bio Becićev đak na zagrebačkoj Akademiji“.

Povijest muzeja

1901. - Društvo umjetnosti u Zagrebu donosi odluku o utemeljenju Galerije modernih slika

1934. - Moderna galerija otvorena je u Vranyczanijevoj palači

1947. - Vlada Narodne Republike Hrvatske donosi odluku kojom Moderna galerija prelazi u nadležnost JAZU

1974. - Moderna galerija završava proces razdruživanja od JAZU

1992. - HAZU se registrira kao vlasnik palače Vranyczany

1994. - Ministarstvo kulture RH formalno preuzima funkciju osnivača Moderne galerije

2021. - Moderna galerija mijenja ime u Nacionalni muzej moderne umjetnosti

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. listopad 2022 15:02