Prvu izložbu - ulja na platnu - Braco Dimitrijević imao je s deset godina. Netko od posjetitelja njegova oca, slikara Voje Dimitrijevića, zamijetio je ribe na ovalnom tanjuru, bile su baš poput rada Dimitrijevića starijeg. Izložba je bila uspješna, ali je Braco potpuno izgubio interes za umjetnošću. Sve dok nije, deset godina kasnije, osjetio da njegova umjetnost mora biti nešto sasvim, sasvim drugo. I ne, nije ga zasjenila ličnost snažnog, uspješnog oca. “Moj je otac bio jako inteligentan, nikad mi nije rekao - uzmi bijelu, smeđu i malo crvene, nego... nađi boju svog čovjeka!”
Rođen je 1948. u Sarajevu, a Akademiju likovnih umjetnosti završio je u Zagrebu.
Vi i vaša gospođa imate sličnu frizuru?
- Kad ste s nekim više od četrdeset godina, počinjete sličiti.
Ali ja sam negdje pročitala da supruga vodi brigu o vašoj frizuri, ili vi o njenoj…?
- Ne. To je neka budalaština, čuli smo da se to negdje spominjalo.
Crne šiške, bakrenasta kosa, zaštitni znak vaše supruge već desetljećima… nema, znači, veze s vama?
- Ne, to je Nenina kreacija, a ja sam se šišao sam… imao sam dugu kosu.
Znam, jako, jako dugu. Koliko dugo?
- Deset, dvanaest godina.
Nisu li 60-ih svi mladi muškarci imali dugu kosu?
- Ma nisu… to su bili mali krugovi. Od ljudi koje znate u Zagrebu imao je Veljko i Srđan Barbieri, Drago Mlinarec, Dubravko Jelačić, Darko Ćurdo, Petar Veček… Bilo je prerano za to. Na Likovnoj akademiji nitko nije imao dugu kosu. Ondje, najviše je tu šezdesetosmašku epohu živjela Jagoda Kaloper. Bila je bliska prijateljica, imali smo i neku kratku vezu po mom dolasku u Zagreb.
Vas i suprugu često vidim kako minglate nakon kazališnih premijera.... Zagreb vam paše, ili biste se sa Zagrepčanima htjeli družiti još i više?
- Kad dođem u Zagreb, družim se intenzivno. Tri tjedna, koliko smo tu radi izložbe, bili smo na četiri-pet kazališnih predstava, i tako u svim gradovima na svijetu. Vidim 50-ak predstava godišnje… u New Yorku, Pekingu, Tokiju.
U kazalištu je stvar?
- Da, volim taj direktan kontakt između nečeg što je live, proces… Osjećam razmjenu energije, što na filmu ili televiziji ne postoji, i zato je teško plakati u teatru. Meni se, dok gledam film, barem jednom u dvije godine dogodi da mi neka scena potjera suze na oči, a u kazalištu mi se to dogodilo samo dva puta, odnosno tri. Imao sam tu vrstu emocije na predstavi “Črna mati zemla”.
I još?
- Prvi put mi je suza potekla kad je Tadeusz Kantor u Beaubourgu radio svoju posljednju predstavu, “Nikad se neću vratiti“. Evo, i sam naslov je dirljiv. Genijalan tip koji je imao u stotinku sekunde preciziran pokret svojih glumaca, ili bi on intervenirao, režirao bi na sceni, u momentu, pomakao bi stopalo… ništa grandiozno, ali sve perfektno, i ja sam si rekao - ova perfekcija će nestati, i to mi je izvuklo suzu. On me dan ranije pozvao telefonom da dođem na back stage. Znao sam da je to posljednji put da se vidimo. Drugi put bilo u Theatre de la Ville na Chateletu u Parizu, na predstavi Boba Wilsona, kad je za “Twelve Magical Bullets”, na muziku Toma Waitsa, fantastična predstava, Wilson imao stojeće ovacije publike od pola sata. Ali, vrlo je rijetko u životu, i u životu umjetnika, da dobije tu vrstu aplauza za remek-djelo odmah. Obično taj aplauz dolazi s nekim delayem od 10, 30, 50 godina. Tako da je ta suza bila i sociološke i estetske naravi.
Tko su vaši prijatelji u Zagrebu?
- Imamo jako puno prijatelja oko kazališta, Almu Pricu i Janusza Kicu, Uršu Raukar i Niku Gamulina, Doris Šarić, viđamo Natašu Janjić, Ninu Violić, arhitekte - Marka Dabrovića i grupu 3LHD, Igora Franića, braću Murtić, Borisa Slavenskog, Senečiće…
Ne spominjete previše likovnjake.
- Uvijek smo imali prijatelje likovnjake, Knifer je bio jako blizak prijatelj, Picelj, Srnec, istinski velikani naše scene. Dalibor Martinis je drag i blizak kolega, galerist Ranko Murtić.
Knjiga vaše supruge, “Odabrani tekstovi”, je odjeknula. Pravi sukob na likovnoj konceptuali.
- Normalno, a postoje dva bitna razloga. Samo da kažem, mi smo bili pozvani da radimo tu knjigu, nije to bila naša ideja. Uredio ju je Branko Franceschi, objavio Durieux. U toj knjizi od 700 stranica ima puno važnih Neninih i mojih tekstova objavljivanih po svijetu, a od svih tekstova, ovaj koji osvježava istinu o proteklim decenijama izazvao je negodovanje ljudi slušača za šankom, koji nisu čak ni listali kataloge izdane u Zagrebu i pratili činjenice. A osim toga, posebno u manjim sredinama, postoji ideja da treba sve rezati ravno kao živicu, ali na njihovu žalost, u umjetnosti je tako, da je bog nekima dao manje, nekima više.
Iz Jugoslavije ste nakon Akademije otišli u London i bili u njemu 26 godina.
- Tamo sam se ponovo rodio, nije postojala mogućnost da me netko povrijedi zbog duge kose, osjetio sam pravu slobodu. Uvijek sam znao da bih trebao otići u neku veću sredinu. Ako se društvo zatvori, ono je mrtvo, a London je primao nove ljude, tako se društvo regenerira. A i u mojoj obitelji se, prije Europske unije, živjelo na europski način, otac mi je studirao u Parizu, djed u Pragu…
Otac je bio poznati slikar, Vojo Dimitrijević.
- Kojega je opet rat potjerao iz Pariza, tako da smo mi uvijek živjeli s nekim reperima… mama je još uvijek imala rođake koji su živjeli u Beču, moje prvo putovanje je bilo 1953. u Beč, na izložbu Tiziana, s društvom likovnih umjetnika, a Austrija je još uvijek bila podijeljena na američki i ruski sektor. Radno se živjelo u obitelji, prošlost se nije puno spominjala, uglavnom se govorilo o umjetnosti, a kad se govorilo o drugim ljudima, ja sam vrlo rano shvatio da postoje paralelne povijesti…
Što je jedan od bitnih razloga nastanka slavnog rada koji vas je svjetski lansirao, “Slučajnog prolaznika”.
- Da, koji se podjednako referira na povijest umjetnosti kao i povijest uopće. I sad tu dolazi ona priča koju uvijek ponavljam, o dva slikara od kojih je jedan bio jednoga dana doveden na kraljevski dvor. Bio je to Leonardo da Vinci. A drugi? Potonuo je u mrak, a možda je bio i bolji od Leonarda. To je taj moj anonimni, slučajni prolaznik. Tako je u Sarajevu za vrijeme 2. svjetskog rata, uz Valtera Perića…
Valjda Tita?
- Tito je samo povremeno bio Valter… ovo je bio Valter Perić uz kojega je djelovao ilegalac Zvonko Grbac, podjednako bitan. Ali Grbac je preživio rat, i nije postao legenda kao Valter, koji je poginuo zadnjih šest sati rata u Sarajevu, o kome je snimljen film, statistički najgledaniji film na svijetu, jer je igrao i u Kini, te ga je svaki Kinez gledao u prosjeku između 11 i 13 puta, tako da je prodano oko 13 milijardi ulaznica.
Priča o nastanku “Slučajnog prolaznika” jedna je od najpoznatijih u hrvatskoj kunsthistoriji. Njezina je subverzivnost bila u tome što su fotografije velikih dimenzija na javnom mjestu bile rezervirane za političare, a vi ste umjesto političara fotografirali nepoznate ljude i kačili ih na pročelja na trgovima.
- Ja sam oduvijek znao, od malih nogu, da je povijest okrnjena slika prošlosti, da je prošlost puno kompleksnija. Ne smatram povijest znanošću, sve se boja u skladu s općom društvenom atmosferom, to je, ja kažem, jedna impresionistička znanost za razliku od fizike koja ne počiva na impresijama nego na egzaktnosti. Postoje periodi koji su više naklonjeni umjetnosti, dakle istini, i periodi kad vlada kič, neistina.
Vaš je otac, jako rano, otišao u partizane.
- Vrlo brzo nakon dolaska iz Pariza. Iz oslobođenog Beograda vratio se za Sarajevo i čekao desetak dana na okolnim brdima da mu se oslobodi rodni grad. Nije podnosio privilegije i trijumfalizam. A s mojom majkom vjenčao se 24 ili 48 sati nakon oslobođenja Sarajeva.
U kakvom ste miljeu rasli?
- Pa čujte, rasti u jednom takvom intelektualnom miljeu znači naučiti da se nikad stvari ne uzimaju zdravo za gotovo. Postojalo je veliko poštovanje za masu stvari, ali nikad slijepi posluh prema autoritetu. Tako je, recimo, na moju prvu izložbu u New Yorku, 1975., došao Stanley Milgram, najveći psiholog 20. stoljeća, i bio je zapanjen da netko iz socijalističke zemlje može raditi velike portrete koji su direktna aluzija na kult ličnosti. Ali, istovremeno oni su i aluzije na automatizam pri percepciji ovih medija koje sam ja koristio - velikih fotografija, mramornih ploča, spomenika, obeliska. U poruke ispisane u mramoru se ne sumnja.
Što vam je mama radila?
- Mama je isprojektirala jednu kuću i onda napustila profesiju i posvetila se obitelji. Umjetniku treba netko solidan, jer umjetnik je profesija sam protiv svih. Vi odjednom vidite što nitko ne vidi, prvi ste to formulirali, pa se svi trude da vam dokažu da to “ne može“…
Mora da ste bili jako samosvjesni, da ne kažem drčni i bezobrazni kad ste “izmišljenim veličinama”, fotografijama velikih dimenzija, navalili na nevine Zagrepčane i stanovnike ostalih europskih prijestolnica.
*Tražio sam dopuštenje godinu i više… ali sigurno, umjetnost ne ide bez bezobrazluka. Bach i Beethoven skladaju bezobrazno u odnosu na svoje prethodnike. Tu nema pomoći. Ali mislim da nije bilo bezobrazno prema prolaznicima, jer ja bih bio tamo, uvijek spreman objasniti im o čemu se radi, ispričati priču o dva slikara…
Kojih je dimenzija bio najveći “Slučajni prolaznik”?
- Najveći, površine 120 kvadrata, na fasadi Pompidoua. Obično sam to radio prema pročelju. Nekad ne bih dobio dozvolu, a nekad bi, usprkos dozvoli, policija maknula veliki portret, recimo u Parizu, “jer su bila još jako živa sjećanja na ‘68., i plakati su stvarali zbrku”. Međutim, imao sam 2000. trijumfalan come back na Champs-Elysees. Čak su mi javili iz kabineta predsjednika Chiraca da je kineski predsjednik Jiang Zemin pitao Chiraca za moje “Slučajne prolaznike”, jesu li to on i njegova supruga kad su bili mladi.
Jeste li bili u Parizu u svibnju ’68.?
- Ja jesam bio za promjene, ali točno u to doba bio sam u Zatonu malom i spremao fiziku, koju sam tad studirao. Otišao sam iz Pariza sredinom veljače ’68., osjećalo se da se nešto sprema. Stanovao sam u 5. arondismanu, i svaki je dan bilo sve više slika Che Guevare, slogana, a onda sam majske demonstracije slušao na radiju u ligeštulu…
Kao Kunderin Jaromil iz romana “Život je negdje drugdje” koji jedva čeka komunističku revoluciju, ali kad ona konačno dođe, Jaromil je sluša samo preko radija, jer ima grlobolju, krpu oko vrata i mama ga poji čajem…
- Nije mi žao, to mi je bio jedan od ljepših majeva u životu, puno sam pisao, radio, napravio neke od radova koji sad vise u Muzeju.
Nužnost bezobrazluka u umjetnosti… ima li je umjetnosti danas?
- Nema.
Kategorično vi to.
- Postoje periodi u umjetnosti kad je drskost lijepo primljena. Neki dan sam tu u Muzeju postavljao neki rad s krampom, pa me netko pitao - kupi li iko, majke ti, tu krampu? Pa evo, rekoh, Sorrentino je snimao film “Grande Belezza” u kući u kojoj ja spavam kad sam u Rimu. To je kuća mog galerista, Pine Casagrandija, i u toj kući ima jedan moj rad s krampom, iako ta familija nije kramp držala u ruci zadnjih 500 godina. Možda je to preduvjet da se kupi moj rad. Veliki ljudi su spremni umjetničku drskost prihvatiti kao vrstu izričaja. Bez toga nema velikih djela.
Zašto ju je vrijeme 60-ih bilo spremno prihvatiti, a današnje nije?
- Mislim da je to stvar nekog elektromagnetizma, kozmičke radijacije… shvatio sam da zadnjih pet stoljeća u svakih sto godina postoje dva uzlazna i dva silazna perioda. U 20. stoljeću uzlazne godine su bile 10-te i 20-te, a onda do kasnih pedesetih nemate ništa. U Parizu su se, to je iz prve ruke, otac mi je pričao, veliki umjetnici 30-ih godina, Picasso, Matisse, Leger, žalili na Keesa Van Dongena, koji danas nema ni blizu istu poziciju kao oni, a to je čovjek koji je onda bio po medijima, u centru javnog života… Mi danas živimo u periodu koji nije ni stagnacija, nego silazna putanja, gotovo slobodni pad.
Prije nego pomislimo na kozmičke sile, možda je razlog u komercijalizaciji, liberalnom kapitalizmu koji ne voli eksperiment, neizvjesnost cijena.
- Da, danas imate u nekoj metropoli 30-ak samostalnih izložbi istovremeno, ali da to sve stavite u jednu, doimalo bi se kao jedna samostalna izložba.
Sve se standardizira. I tu je problem. Ako je sve novac, onda novca nema, ako je sve biznis, onda biznisa nema. Doba krize je doba kad se izgube reperi, ne postoje mjerila, vertikale, ni moralne ni materijalne. I meni je mnogo lakše živjeti danas sa spoznajom da je isti duh vladao tridesetih.
Konceptuala je stvar povijesti. No, kad tko vidi Mona Lisu ili Delacroixovu kompoziciju “Sloboda vodi narod”, otprilike im je jasno što je to. Je li konceptuala, osim uskom krugu, ostala neshvaćena?
- Kroz komercijalizaciju umjetnosti došlo je do otuđenja umjetnosti od svakodnevnog pogleda, kontakta. Kad je čovjek živio u pećini, on je imao sliku tog jelena, konja, bizona, krave svaki dan pred očima. A onda je došlo do procesa po meni neprirodnog, da samo određeni ljudi imaju sliku pred očima, a drugi gledaju travu, kravu, drvo… Dolazi do otuđenja umjetnosti, a s time i do paradoksa da ljudi pretpostavljaju da bi iz čista mira trebali znati sve o umjetnosti, a to si ne dozvoljavaju kad je u pitanju medicina, fizika… otkud bi mi bila ta drskost da odem nekom neurologu i pričam s njim o njegovoj profesiji s autoritetom? A ta neodgojenost, neobrazovanost postoji kad se radi o umjetnosti.
Brzo na lakše teme… Sa suprugom ste 45 godina. Je li to hrabrost ili slabost?
- Ma to je… sreća. Ne nađe se to tako svaki dan, takva kompatibilnost. Mi smo nešto hodali pet mjeseci u prvoj rundi, onda je svatko imao neki svoj život dvije godine, a onda, drugi put, nakon dva mjeseca smo zaključili da ćemo se za šest mjeseci vjenčati. Tad sam ja već imao svoju profesiju, i trebala mi je “extra care”, jer kad sam počeo raditi umjetnost zaboravio bih jesti, u tri noći bih se sjetio da cijeli dan nisam ništa jeo. Konzerva, da se dobije tri minute spavanja više, ne bi se ni podgrijavala. Samoća očvrsne čovjeka intelektualno, ali ga oslabi fizički.
Je li vam supruga pomogla u nečemu oko vaše umjetnosti?
- Ne. Da bi umjetnost postojala, potreban je jedan stvaratelj, i jedan recipijent. Postoji ta sreća stvarateljskog trenutka, i ona se podijeli s jednom osobom, ili s milijunima, kako je bilo na mojoj izložbi u pariškom Zoološkom vrtu.
Tad ste stavljali instalacije u kaveze. Kako su te instalacije preživjele prisustvo životinja?
- To je jako zanimljivo, prva takva instalacija je nastala sa slikom moga oca, koju sam uz dopuštenje očevo i ravnatelja Umjetničke galerije u Sarajevu donio u kavez, i znao sam dvjesto posto da se njoj ništa neće dogoditi. Ne znam što bi motiviralo lava da zagrize u drvo i platno. A čovjek hoće. Čovjek neprestano grize i drvo i platno, ne znam zašto.
Zbog čiste radosti destrukcije, recimo.
- Da, paljevine knjiga, slika za vrijeme nacizma pokazuju upravo suprotno od ovog što se događalo u kavezima.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....