BLIŽI LI SE KONAČNO KRAJ DUGOGODIŠNJE SAGE O JEDNOM KIPU 'Kontroverzni' spomenik koji gotovo trideset godina čeka da bude postavljen

Trakavica duga gotovo trideset godina, u čijem je središtu jedan važan spomenik Ivana Meštrovića, velikog ako ne i najvećeg hrvatskih kipara svih vremena, čini se, bliži se kraju.

Jučer je potpisano pismo namjere između zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića, ministra kulture Zlatka Hasanbegovića i predsjednice Hrvatske zajednice u Milanu Snježane Hefti da se spomenik Ruđeru Boškoviću, koji godinama stoji u jednom skladištu u blizini Zagreba, postavi u Milanu. Riječ je o Meštrovićevu “drugom Ruđeru Boškoviću”, spomeniku koji je svojevremeno bio predmet brojnih rasprava, prijepora i sporova, kako obiteljskih, među nasljednicima velikog Meštrovića, tako i međudržavnih.

Meštrovićev prvi odljev spomenika Ruđeru Boškoviću, naime, nastao je 1929. godine i nalazi se, kako je poznato, u Zagrebu u Institutu koji nosi ime velikog znanstvenika. Drugi odljev tog spomenika napravljen je početkom 90-ih na inicijativu kipareve kćeri Marije Meštrović s namjerom da se postavi u Milanu, gradu u kojem je Ruđer Bošković umro 13. veljače 1787. godine. Dio Meštrovićevih nasljednika nije se slagao s tom odlukom, smatrajući da se time krši kipareva volja i darovnica. Upravo taj drugi Bošković, u međuvremenu restauriran, planira se uskoro postaviti ispred milanske zvjezdarnice u parku Indro Montanelli u samom središtu grada.

Riješeni nesporazumi

“Država nije poštivala Meštrovićevu volju te je, unatoč tomu što se darovnim ugovorom obvezala da neće dozvoliti nelegalne odljeve, nije poduzela ništa da ih spriječi. Na primjer, dala je napraviti drugi odljev spomenika Ruđeru Boškoviću, što je Meštrović u svom darovnom ugovoru zabranio. Da stvar bude još tragičnija, danas i dalje taj drugi odljev stoji, kako se priča, prekriven u nekom skladištu blizu Zračne luke Zagreb, u Velikoj Gorici”, rekli su nam svojedobno Meštrovićev sin Mate i njegova supruga Rumjana Meštrović, dodajući da je njihov stav “da već kad je napravljen, makar i protuzakonito, bude postavljen na nekome javnome mjestu, a ne da čami neiskorišten više od 20 godina”.

Danas, Meštrovićevi nasljednici kažu kako su se kad je riječ o tom drugom odljevu svi dugogodišnji nesporazumi riješili te da će, po svoj prilici već ove godine, Meštrovićev Bošković biti postavljen u Milanu, i u Italiji, zemlji u kojoj je kipar u više navrata živio i stvarao. Između Meštrovića i Italije, objašnjava Rumjana Meštrović, postoji jaka veza. “Meštrović je dio slave stekao upravo u Italiji, točnije u Rimu. Tamo je imao krug umjetnika s kojima se družio, među kojima je primjerice bio i Giorgio de Chirico. Kao Dalmatinac volio je Talijane. U Italiju se sklonio i nakon što je pobjegao od ustaškog zatvora.”

Još se prošle godine ozbiljno razmišljalo, otkriva, da se Meštrovićev Bošković postavi u vrijeme trajanja EXPO-a, no to se na kraju ipak nije uspjelo realizirati.

Kako je Meštrović Boškovićev spomenik izvorno namijenio Dubrovniku, nasljednici su se nadali, kako su tvrdili, da će bar taj drugi odljev, kad je prvi već postavljen u Zagrebu, otići tamo gdje je bio predviđen. Sada kažu da je i Milano za njih bio prihvatljiva opcija. Naime, još je prije utemeljenja Fundacije, kasnije Muzeja Ivana Meštrovića, a na inicijativu pojedinaca koji su organizirali izložbu u Milanu 1987. godine, a među njima i Marije Meštrović, dogovoreno s tadašnjim MGC-om da Bošković bude postavljen u Milanu. S milanskim gradonačelnikom obitelj Meštrović, koju je predstavljala Marija Meštrović, sklopila je ugovor 23. ožujka 1988. To je bio prvi pisani trag o inicijativi.

Komplikacije od 1991.

“Ideja je bila da se spoje dva velika hrvatska imena, Meštrovićevo i Boškovićevo, pokloni jedno Meštrovićevo djelo gradu Milanu, te istodobno oda počast Boškoviću, koji je upravo u Milanu proveo dio života, osnovao opservatorij, bio dugo u akademiji, te je naposljetku tamo i umro i pokopan”, istaknula je prilikom potpisivanja pisma namjere Snježana Hefti, koja je u inicijativu uključena gotovo od samih početaka, još od kraja osamdesetih godina prošloga stoljeća. Drugi odljev izliven je ubrzo nakon te prve inicijative, 1991. godine, no tada počinju komplikacije - raspad bivše dražave, rat u Hrvatskoj, a kasnije prijepori s Talijanima oko natpisa na postamentu. U sve se morala uključiti hrvatska diplomacija kojoj je tih godina najteže bilo nametnuti se kao relevantan sugovornik milanskim vlastima. Tadašnji veleposlanik Davorin Rudolf i konzul Andro Krstulović Opara, koji će postati ravnatelj Muzeja Ivana Meštrovića, doveli su 1999. gotovo do kraja realizaciju inicijative postavljanja Boškovića u Milanu, no u tome ih je spriječila smrt tadašnjeg predsjednika Franje Tuđmana koji je trebao spomenik otkriti.

I sve je odjednom opet palo u vodu, Meštrovićev “drugi Bošković” do danas nije vidio svjetlo dana, osim kada je nakratko odnesen na EXPO u Hanover gdje je stajao pred hrvatskim paviljonom. Jedno je vrijeme bio spremljen u Galeriji Klovićevi dvori na Gornjem gradu, nedaleko nekadašanjega Meštrovićeva zagrebačkoga doma.

Zagovornici Milana

Rumjana Meštrović napominje da, s obzirom na to da se radi o jednom od najboljih Meštrovićevih spomenika, ne vidi ništa sporno da se postavi na neko javno mjesto, u ovom slučaju Milano. “To je promocija hrvatske kulture i države, kao i paneuropskog duha”.

I Ljiljana Čerina, stručnjakinja za Meštrovićevo stvaralaštvo, i muzejska savjetnica i kustosica Atelijera Meštrović, podržavala je ideju da se Meštrovićev Bošković postavi u Milanu.

“Kad sve stavite u valorizacijski koncept, postavlja se pitanje je li važnije to što je Meštrović rekao da mora spomenik biti tu i nigdje više ili će Meštrovićevo djelo i Ruđer Bošković dobiti puno više time što napravimo još jedan odljev koji će otići u Milano. To je sada stvar prosudbe i struke i nositelja autorskih prava da svjesno i valorizacijski objasne zašto neće poštivati Ivana Meštrovića. No, naglašavam, to nikako nije jednostrana odluka”, kazala nam je jednom prilikom Ljiljana Čerina čiji je stav bio da bi taj odljev ipak trebalo postaviti u Milanu. Smatrala je da je Marija Meštrović imala razloga zašto ga je namjeravala smjestiti baš tamo.

Autorska prava

“U slučaju tog odljeva, i zbog imena Ivana Meštrovića i Ruđera Boškovića, i za opće dobro prisutnosti u Europi, smatram da nije katastrofalna odluka što nismo poštivali Meštrovićevu želju i tu darovnicu. No samo u tom slučaju. U drugima moramo biti dosljedni.”

Čerina nam je, kao dugogodišnja kustosica u Atelijeru u Mletačkoj ulici na Gornjem gradu, opisala i složenost situacije oko Meštrovića, vezano za autorska prava i legalne i i legalne odljeve. Kad je došla za kustosa, šokiralo ju je, kako je ispričala, da ništa od onoga što se ondje nalazi nije vlasništvo države. Puno toga - ne samo djela Ivana Meštrovića, nego i kompletna arhiva, biblioteka, fototeka, korespondencija - nije vlasništvo Atelijera, nego Meštrovićevih nasljednika.

“Kad sam shvatila da to sve može danas-sutra otići, prvi sam put spoznala što znači privatno vlasništvo. To je bilo 1988. godine. Dakako da vas to usmjerava u drugom pravcu. Da uvažite vlasništvo obitelji kojoj to pripada, što vama itekako treba, a nije vaše. I tada spoznate da možete raditi isključivo u suradnji s vlasnikom. Da je to jedina metoda kako bismo i vlasnik i mi profitirali, da je to jedina metodologija rada da bi Meštrović bio i obrađen i zaštićen. Drugi muzeji baštine određenu građu kojoj su oni vlasnici, no to nije slučaj s nama. Mi moramo voditi računa da postoji Zakon o autorskom pravu koji nas je limitirao u svakom smislu”.

U slučaju Meštrovićeva drugog Ruđera obitelj se odrekla svih potraživanja, kratko je prokomentirala Rumjana Meštrović.