Kehinde Wiley, američki slikar dijelom nigerijskog prodrijetla, koji je do sada napravio zanimljiv, društveno angažiran opus, a globalno postao prepoznat i među krugovima koji ne prate suvremenu likovnu umjetnost otkako je naslikao službeni potret jednog američkog predsjednika, nakon što ga je Obama izabrao za svojeg portretista, u prosincu otvara izložbu u londonskoj Nacionalnoj galeriji.
Nazvana "Preludij" ("Prelude") izložba donosi djela inspirirana romantičnim pejzažima, morem, Wiley slika crnce među norveškim fjordovima. "Ono što sam htio napraviti jest uzeti iz tih ambijenata dijelove koji mi se sviđaju i oploditi ih onim za što znam da je lijepo – ljudima koji izgledaju poput mene."
To je prilika, kaže, da se skupina ljudi koja je povijesno imala jako malo veze s muzejima i galerijama, osjeti uključenima.
"Ima nešto veličanstveno u portretima aristokracije i kraljevskih obitelji. Nešto lijepo u tim prostranim imperijalističkim krajolicima.", komentirao je umjetnik za Guardian. No, te slike nastale u doba rokokoa, baroka, klasicizma u sebi nose prikaze moći, europske dominacije, snage i baš to je moment s kojim se bavi Wiley. U vizualni kontekst koji zrcali moć i bogatstvo na svojim slikama stavlja likove crnaca, stoljećima socijalno deprivirane skupine, ljudi kakve teško da ćete naći na uljanim portretima europskih klasičnih majstora. U okruženje klasičnih europskih aristokratskih slikarskih motiva Wiley na svojim plantima slika ljude nalik onima s kojima je rastao, Afroamerikancima među kojima je formiran.
Njegova je poetika donekle slična onemo što čine i afroamerički umjetnici poput Jordan Castell, Kerry James Marshall ili Amy Sherald.
Christine Riding, kustosica londonske Nacionalne galerije, kaže da je dirnuta snagom kojom umjetnik gradi oko složenih povijesnih i suvremenih tema i pitanja rase, roda, identiteta, klime.
Wileyjeva motivacija za poigravanjem i dodavanjem, preispitivanjem europskih klasičnih slikarskih kanona i motiva ide iz potrage za osjećajem pripadnosti i na mjestima na kojima se on i crnci općenito osjećaju strancima. Ističe da muzeji i umjetničke institucije moraju korespondirati sa svijetom u kojem jesu, ne bi li ostali aktualni, ne bi li preživjeli moraju biti odgovor društvu koje ih okružuje. "Ovo je uzbudljiva prilika da uzmete tvrd, mučan stari jezik i udahnete mu život.", tako novi ciklus tumači Wiley.
Dugo eksperimentira sa sličnim motivima, još od početka 2000-tih. Ljude koje je nekoć protretirao i potom njihov lik smjestio u posve im strana okruženja interijera koja odišu bogatstvom i moći, pronalazio je po ulicama New Yorka i Londona.
Rad na takvoj seriji platna počeo je u doba kad se iz Los Angelesa preselio u New York, nakon što je završio studij. Obraćao bi se nepoznatim prolaznicima na ulicama Harlema, pozivao ih u svoj atelje i radio skice.
Los Angeles nije grad pješaka, svi su u automobilima, u New Yorku pješače, može se vidjeti kako su ljudi obučeni, kako se kreću, kako izgledaju, Wileya je dijelom privuklo i šarenilo izričaja, htio je dio toga zabilježiti. "Bilo mi je magično živjeti u takvoj, drugačijoj crnačkoj zajednici. Palo mi je na um da to mogu dobro prevesti, pokazati na slikama i portretima." Tako je 2019. napravio portret Melisse Thompson koju je sreo na ulici u Dalstonu i koja mu je pristala pozirati, slika danas stoji u londonskom V&A muzeju.
Za novi ciklus koji će biti izložen u Nacionalnoj galeriji do travanja 2022. napravio je audiciju u Londonu, ovaj put je radio fotografije u studiju, potom odabrane odveo u Norvešku i fotografirao ih u snježnom ambijentu tamošnjih pejzaža.
Zašto Norveška? "Planine su oduvijek doživljavane kao bliže Bogu.", odgovara Wiley Guardianu. U njegovim je slikama referenci na razne bitne momente povijesti i sadašnjeg trenutka, od kolonijalizma do ekoloških tema.
"Gledajući pejzaž razmišljamo i o dominaciji, o aneksiji. Mislim da je u mojim radovima kritika, ali i imaginacija novog načina gledanja na krajolik u 21. stoljeću. Trebamo preispitati održivost. Želimo li zgrabiti prirodu? Možda o tome moramo razmišljati kao o nečem puno krhkijem, bitno ranjivijem.", govori umjetnik.
Kehinde Wiley i brat mu blizanac rođeni su u Los Angelesu 1977. Samohrana majka odgojila je šestero djece. Kehinde je skraćenica od Omokehinde i na jeziku nigerijskog plemena Joruba, koje pripada Wileyev otac, znači "mlađi blizanac". Otac nije dočekao rođenje sinova, još za trudnoće nekadašnje partnerice vratio se u Nigeriju, otkuda je u Ameriku stigao na studij. Slikar je oca upoznato tek kao osamnaestogodišnjak, u Lagosu.
Wiley je studirao slikarstvo u San Franciscu, posijediplomski studij završio je na Yaleu.
Povijesni portreti Kehindeu Wileyju medij su za proučavanje kako su cijele društvene zajednice, poput crnačke, izbačene iz umjetnosti.
Intrigira ga tradicija klasičnih povijesnih portreta, trijumfalnih poza i okruženja, slika na kakvima nikada nisu prikazivani crnci, prikaza njihovih likova i tijela kakvih nema u muzejskim zbirkama, oni su i u likovnosti bilježeni tek kao posluga i robovi. Crnce želi staviti u središte povijesti, baš zato što su u realnosti bili na marginama, među sužnjima. Referirajući se kontekstom svojih portreta na klasike umjetnosti on u središe dovodi likove Afroamerikanaca i crnaca općenito.
2005. napravio je za njegov dosadašnji opus antologijsku sliku, referencu na poznato platno Jacquesa Louisa Davida iz 1800. "Prvi francuski konzul za prijelaza Alpa na prijevoju Grand Saint Bernard". Na originalnoj je slici osvajač Napoleon u grandioznoj pozi moći, na Wileyevoj je, nazvanoj "Napolen vodi vojsku preko Alpa" francuski vojskovođa doduše ostao na konju koji se propinje, ali je crnac, u maskirnoj odjeći i Timberland čizmama, obučen u svakodnevnu odjeću ovog doba.
Današnji uspjeh, kaže, dobrim dijelom duguje majci koja mu je bila kontinuirana podrška i inspiracija, ona ga je i upisala u školu u kojoj je naglasak bio na likovnosti. Javnu, u kojoj se nije plaćala školarina.
S dvanaest je dobio stipendiju za sudjelovanje u umjetničkom programu za djecu koji se odvijao u šumi nedaleko Sankt Petersburga. To mu je bilo formativno bitno iskustvo. "Otvorilo mi je oči za zajednicu umjetnika i mladih ljudi izvan South Centrala, granica mog kvarta u Los Angelesu. Bio mi je to i predah od onoga što sam gledao neposredno oko mene. Najteralo me to da uvidim da postoji puno različitih načina života. Toliko tradicija za vidjeti. Tako sam, kao netko koga je zanimala umjetnost, počeo kopati po povijesti drugih i doživljavati povijest drugih kao nešto što možda i meni pripada. Tako je to od mene gotovo napravilo neku vrstu globalnog građanina.", govori Kehinde Wiley. To je, kaže, učinilo da shvati koliko je bitno obrazovanje koje potiče kreativnost i što umjetnost može značiti mladima, pogotovo onima koji rastu u siromaštvu, na marginama društva "nije to samo kreativni izraz, već i osjećaj majstorstva u ovom svijetu … samopouzdanje i milost koja dolazi od mogućnosti da oblikuješ svoje ideje u predmete, riječi, slike. To ne bi trebalo biti za privilegirane, to bi trebalo biti dostupno svim ljudima.", poručuje.