AUTOR KNINSKOG TUĐMANA Samo Jutarnjem umjetnik je pokazao spomenik o kojem svi govore

Borac protiv društvenoga zla, polemičan, u trajnome, gotovo agonalnome stanju neprijateljstva prema svijetu, toga je jutra ranih 70-ih prošloga stoljeća s nekolicinom svojih istomišljenika hodao zagrebačkim Zrinjevcom. To mi je društvo djelovalo nekim genetskim sklopom između Bakunjina i pripadnika Baader-Meinhofa. Ljeviji od lijevijih!”

Teško je iz današnje perspektive povezati ovo sjećanje Ive Šimata Banova na Miru Vucu, jednog od najvećih suvremenih hrvatskih kipara, uvaženog profesora kiparstva na zagrebačkoj Akademiji i, da, autora kninskog spomenika Franji Tuđmanu. Ovih nekoliko redaka koji opisuju mladog Vucu na početku karijere uvod je u njegovu prvu monografiju koja je upravo u tisku, a koju urednički potpisuje Jasmina Bavoljak (Izdanje ALU 2015., autori: I.Š. Banov, Darko Bavoljak).

U izolaciji

Do Vuce je posljednjih dana praktički nemoguće doći. Nakon što je nedavno objavljena informacija kako je upravo on pobijedio na ponovljenom natječaju za spomenik prvom hrvatskom predsjedniku koji će biti svečano inauguriran 5. kolovoza u Kninu u sklopu obilježavanja 20. obljetnice Oluje, nisu mu prestali zvoniti telefoni. Svi su htjeli saznati kako to izgleda njegov Tuđman. No on se naprosto isključio i zatvorio u nekadašnji atelje velikog Antuna Augustinčića na Jabukovcu. Ipak, ispunio mi je obećanje da će mi prvoj pokazati Tuđmana kad bude u završnoj fazi. I tako je i bilo.

U društvu fotografa Bavoljaka, bliskog Vucinog suradnika, u srijedu me dočakao na ulazu u Akademiju, u tamnoplavom radnom kombinezonu, mokrih ruku. Morao ih je oprati da me propisno pozdravi, jer su bile uprljane od gline. Želi da prvo sjednemo u njegov atelje koji se nalazi na suprotnom kraju hodnika od prostorije u koju, priznajem, želim što prije ući i vidjeti njegovog Tuđmana. Atelje mu je zatrpan radovima. Modeli za Tina, za Krležu... U oči upadaju velika, glomazna slikarska platna naslonjena uz jedan zid. Otkriva mi da mu je slikarstvo velika strast, da slika zadnjih trideset godina, no nikad te slike nije pokazao. Planira ih izložiti, ali tek za dvije godine. U kutu primjećujem Krležinu “glavu u kanti”.

Vuco mi djeluje baš kao netko tko je bio u nekom svom filmu i sad je prekinut. “Jučer sam deset sati proveo uz kip”, kaže. “Ma nije da sam radio bez prekida sve vrijeme, dođem i ovdje u svoj atelje, malo sjednem, pa opet natrag na posao. Takav kip radi se najmanje šest mjeseci, a ja imam još tri dana. Moji pomagači su mi u zadnja dva dana nabacili glinu.” Ponavlja mi još jednom, kao i u prvom telefonskom razgovoru, netom nakon proglašenja pobjednika, da će njegov Tuđman biti u bronci. Ne želi da se od njegovog rada rade cirkusi pa da ga netko još provocira jer je izložio kip od poliestera, što se spominjalo u kontektu propozicija ponovljenog natječaja.

U šali ga pitam, s obzirom na njegove rane radove iz razdoblja grupe Biafra, kada je radio osakaćene kipove bez glave i udova: “Vuco, što ste učinili prvom hrvatskom predsjedniku?” Smije se, ali odgovora. “Moram priznati da ovaj svijet nije normalan ako su mene izabrali.” Kako još uvijek ne znam kako kip izgleda, zanima me da li njegov Tuđman ljubi zastavu?

Drugi put u Kninu

“A ne. Odmah sam im rekao da to ne dolazi u obzir. Mediji će uvijek to prenositi na godišnjicu Oluje. Meni je glupo da Tuđman tamo ljubi zastavu i po zimi i po ljeti i po snijegu i ledu. To je smiješno. Zna se kad je Tuđman prvi put bio u Kninu, postavljanje ove figure je njegov drugi dolazak na tvrđavu, i drugi put među Kninjanima. To je bitno.”

Konačno odlazimo u atelje u kojem se nalazi model u glini za Tuđmanov spomenik.

Nema tri metra, nema zastave. Robustan je, zatvorenog volumena, a izgleda znatno viši od dva metra i trideset kolika mu je visina. “Tako je modeliran”, kaže Vuco i pita me kako mi se čini.

Portretne karakteristike

Kažem mu da će nekima, naviknutim na realistične prikaze Franje Tuđmana, ovaj njegov možda biti i neprepoznatljiv, možda im se neće svidjeti. Nije ga stilizirao niti doslovno kopirao. “Ne želim biti kao neki koji pristaju raditi ono što javnost traži. Zamislite da je Meštrović radio ono što narod htio.”

Model u glini za Tuđmanov spomenik

Na prvi mi pogled Vucin Tuđman odskače od svih onih Tuđmana koji su podignuti u nevjerojtanom broju diljem Hrvatske. Iako je poštivao figuru, nije ulazio u doslovnu deskripciju lika, što je najčešči slučaj kod ostalih spomenika. Njegov Tuđman stoji u kontrapostu i s prekriženim rukama, a od crta lica najviše upada u oči prepoznatljivi profil. Poseban naglasak na ovoj skulpturi, međutim, nije na licu već na rukama. Desna ruka podignuta je prema licu kao da gestikulira. Vuco ima i objašnjenje za to - smatra, naime, da su kiparima najveći problem ruke, jer ne znaju kud bi s njima. Njemu su ruke jako važne. Još treba raditi na glavi, malo je preširoka, i skratiti kažiprst prvog hrvatskog predsjednika, a potom slijedi lijevanje u bronci, objašnjava mi dok obilazimo glineni model. Svako malo me upozorava da se odmaknem, jer skulptura se mora gledati s distance.

Vuci ovo nije prvi Tuđman. Još je, priča mi, prije desetak godina napravio skicu za spomenik Tuđmanu. Ima, naime, običaj da stvara od nekih ličnosti svoju temu. Tako se odlučio napraviti i Tuđmana. “Izmodelirao sam figuru, ali mi je pala i razbila se. No dio se sačuvao i po njemu sam napravio ovog sada za Knin. Tuđmana smatram apsolutno osobom koja zaslužuje imati spomenik. Jako je markantan. Danas se vidi da je bio ispred svog vremena.”

Kninski Tuđman, kaže mi Vuco, spoj je njegova dva poznata spomenika - Ujevićevog u Zagrebu i Starčevićevog u Osijeku. “Ruke sam preuzeo od Starčevića, a iskorak je po Tinu. Između duhovnosti i politike. Ruka je vrlo zanimljiva. Ipak je on bio komunikator. Prikazujem ga kako dolazi u Knin uspostaviti mir, ali mir koji diktira pobjednik.”

Na kraju kažem Vuci kako, dok gledam ovog njegovog Tuđmana, ne mogu zapravo spojiti tu skulpturu s recimo njegovim kipom Samoubojice, koji je sredinom 70-ih postavio na krov Studentskog centra, i drugim radikalnim radovima iz godina Biafre. “Sve sam to ja. Kip mora imati portretne karakteristike ako se radi o ličnosti”, odgovara.

Godine buntovništva

Godine Biafre i buntovništva davno su iza njega. Prisjećajući se tih dana, prepričava mi nekoliko angedota. “Čudnovato je da su nas trpili. Kada sam radio na Velebitu spomenik prvoj učiteljici partizanki koja je poginula, Šuvar, koji je inaugurirao postavljanje tog spomenika, rekao mi je: ‘Koliko sam vas samo puta morao spašavati!’ Doživljavao nas je kao teške ljevičare, maoiste. Mi smo, naprosto, provocirali. Komunisti su vladali, nije bilo slobode. Htjeli smo ih dovesti u situaciju da nemaju kud. Naša su istupanja bila neka vrst širenja slobode. Tamo gdje je danas Ina u Šubićevoj bio je jedan napušteni prostor gdje smo izlagali radove. Petrić (Ratko op.a) je uoči Dana boraca izložio jednog tipa koji se samozadovoljava i stavio ga je u poljski zahod. Kako se to događalo pred najveći komunistički praznik, došla je policija, rekli su da ne ništa ne razumiju i da se onaj tamo, misleći na Petrićev rad, mora maknuti. On im je odgovorio: Ali ja sam to radio kao čovjek koji se protivi zapadnoj ideologiji. Rekli su: Ako je protiv Zapada, onda može!”

Odakle ta esetika unakaženih, ružnih i izobličenih tijela koje radi u toj svojoj fazi?

“To je bio svjetski proces nove figuracije, u koji smo se uključili. Poslije se to pretvorilo u protest protiv uzurpatura. Htjeli smo stvoriti situaciju kad autoritet zapravo više nema smisla, pogotovo autoritet koji je vlast”.

Ne mogu se suzdržati pa ga malo provociram “Zanimljivo... Danas ste ugledni državni umjetnik!”