APATIJA U KLOVIĆEVIM DVORIMA Kako izgleda sumorni svijet u očima malodušnih umjetnika

Kada sam prije četiri godine radio izložbu pod nazivom “Kriza”, bio sam optimist jer sam se nadao da će tadašnja moralna i ekonomska represija iznjedriti snažnu umjetnost. Tako je, nekako, rekao Mladen Lučić, muzejski savjetnik u Muzeju suvremene umjetnosti Istre. Onoga tko poznaje ovog osebujnog povjesničara umjetnosti, mogao bi, doduše, nemalo iznenaditi optimizam u njegovoj izjavi.

Četiri godine kasnije, situacija je još gora, kriza je trajno stanje, društvo je zapalo u apatiju pa se tako i zove nova izložba kojoj je Lučić kustos. Mogu li umjetnici precizno detektirati ovo stanje, ili im je u međuvremenu postalo sasvim svejedno, pitanje je koje se postavlja izložbom “Apatija” otvorenoj prvo u Puli, a zatim u Klovićevim dvorima u Zagrebu.

Povukli se u intimu

Nekako i ima smisla da se izložba održava za vrijeme, ali i nakon blagdana (do kraja siječnja), kad je apatija još i izraženija. Moglo se to zamisliti prije četiri godine, neka nova djela koja ispisuju važne stranice povijesti umjetnosti, nove generacije koje pokreću bitna pitanja, kriza kao muza iz koje umjetnost crpi. No, prije četiri godine još se možda i mogla pronaći naznaka britke kritičke oštrice, sada je na snazi samo konstatacija stanja, u kojemu je svakome više-manje postalo svejedno. Izostali su eksplozija i bunt potaknuti grubom stvarnošću.

Na izložbi u Klovićevim dvorima većinom su autori srednje generacije. Dobar se dio umjetnika mlađe generacije ionako povukao u vlastitu intimu, većim dijelom traže inspiraciju u književnosti ili u filmu nego u dnevnopolitičkim događajima. Među mlađim je umjetnicima na izložbi Goran Škofić, rođen u Puli 1979. godine (Lučić je i inače stavio naglasak na istarske umjetnike). U radu “Storeroom”, dezintegrirani dijelovi umjetnikova tijela smješteni su u kutije različitih veličina; riječ je o seriji digitalno manipuliranih fotografija. Jedan dio tijela fali i “Umjetniku s tabletom” na slici Roberta Paulette; na stolici sjedi muškarac, konzervativno odjeven, netipično za umjetnika, u tamnom odijelu, s crvenom kravatom i crnim lakiranim cipelama, sa zlatnim vjenčanim prstenom na desnoj ruci.

Ilustrator iz Motovuna

U istoj su sobi s Paulettinim i radovi Danila Dučaka, ilustratora koji se u New Yorku proslavio fantastičnim naslovnicama knjiga, dok odnedavno živi u Motovunu; radovi su nastali tijekom ove godine, a kao i Paulettini bave se stanjem umjetnosti, koje je, ako je suditi po njihovim radovima, blago rečeno - razočaravajuće. Ivan Kožarić zgužvao je i razderao dva bijela platna; riječ je o radovima iz ciklusa “Destrukcija” koji datiraju u 2009.

Paulina Jazvić, umjetnica koja se podjednako bavi slikarstvom i instalacijama, izlaže rad “I didn’t have the balls to say no”, niz glava političara, posve jednakih, koje se pomiču naprijed natrag, glasajući po komandi; rad koji smo imali, doduše, prilike vidjeti i na Trijenalu kiparstva, no svako je kvalitetno prikazivanje suvremene skupne produkcije dobrodošlo jer je izuzetno rijetko. Među ostalim i zato najprestižnije muzejske i galerijske institucije uglavnom ignoriraju sadašnji trenutak i prave izložbe koje imaju malo poveznica sa stvarnošću.

I fotograf Mio Vesović ovaj se put predstavio instalacijom “U potrazi za izgubljenim vremenom”. Ivan Posavec snimio je dvije fotografije u Vrapču, o kojima kaže “To su vizure koje me uzbuđuju... i neću da su slatke, neću da su lijepe”.

Na onoj koja je izložena u Klovićevim dvorima snimio je dva lika; jedan stoji, drugi čuči, niti jedan od njih ne haje za fotografa, svjetlost prodire kroz krošnje drveća, ispod jednog od stabala trošna su kolica.

Mjestašce Majmajola

Iako je sve više umjetnika aktivista koji su se isprofilirali na ovom području, Lučić ih ne postavlja na izložbi jer za izravnu agitaciju ne smatra da pripada području umjetnosti, što je u redu. Uostalom, takvi radovi nemaju ni po svojoj prirodi apatični predznak.

Uz izložbu se vrte i projekcije filmova, među kojima je i najnoviji “Šuti” Lukasa Nole. Čitajući dalje Lučićev tekst, vidimo kako njegov optimizam nakon izložbe “Kriza” polako splašnjava; smatra da ljudi na izložbe dolaze tek kako bi se sklonili od kiše ili pričekali autobus. Pa, kao što situacija nije bila tako optmistična prije četiri godine, nije ni sada toliko pesimistična; statistike pokazuju da ljudi ipak rado odlaze u muzeje i galerije, dok radove, pokazane na izložbi, iako većinom melankolične i sumorne, od potpune apatije dijeli velika doza sarkazma i ironije.

A sam kustos izložbe, od apatije bježi i svojom lokacijom - životom u istarskom mjestašcu Majmajola.