Angela Brady: 'Arhitektima bi ljudi i njihove potrebe uvijek trebali biti na prvom mjestu'

Važnost obrazovanja

U mnogim intervjuima koje ste dali otkako ste na čelu RIBA-a ističete važnost približavanja arhitekture javnosti. Koji je najbolji način da se to postigne?

- Mislim da sve počinje s obrazovanjem. Više od 15 godina radila sam upravo na projektima u osnovim i srednjim školama. Jednom godišnje pravili smo radionice dizajna na koje bih dovela arhitekte iz svog ureda, inženjere, dizajnere interijera... Time pokušavamo učenicima objasniti proces, jer bit procesa dizajna je i kako radite i postavljate li prava pitanja. Drugi način kako približiti arhitekturu javnosti su mediji. Proteklih 10 godina radila sam nekoliko emisija na televiziji. Jedna od njih je serijal televizijske kuće ITV pod nazivom “Building The Dream”, koji se prikazivao 65 dana tri puta dnevno. Odabrano je dvanaest parova čiji je zadatak bio da zajedno izgrade svoju kuću iz snova u Somersetu. Da, nije mi se svidjela činjenica da je riječ o reality showu. I da, možda je donekle djelovalo na moj ugled, ali to je bio odličan način da se široj javnosti pokaže cjelokupan proces izgradnje jedne kuće. Radila sam i na serijalu od šest nastavaka za Channel 4 pod nazivom “The Home Show” čiji je cilj bio prikazati najbolje od arhitekture i dizajna interijera u šest gradova Europe. Otišla sam i toliko daleko da uz moje ime na društvenim mrežama stoji i ime institucije čija sam predsjednica. Mislim da je to vrlo dobar način da se ljudi koji nemaju veze s arhitekturom uključe u njeno promišljanje.

Nema besplatnog rada

Kad smo kod obrazovanja, upozoravate na sve veće cijene školarina, kao i na to da se stažistima ne plaća njihov rad..

- U Velikoj Britaniji imamo 48 studija arhitekture. Kriterij za upis veoma su visoki i oni moraju biti takvi. Ono što ja želim vidjeti jest različitost u branši. Moramo se riješiti riječi stažist jer ona nema mjesto u arhitekturi. Stažiranje kao takvo obezvređuje našu profesiju i šalje pogrešnu poruku da je u redu raditi besplatno. Nije u redu raditi besplatno u 2013. godini kada školarina za jednu godinu na studiju arhitekture iznosi 9000 funti. Arhitektura ne smije biti studij koji će upisivati djeca bogataša, to nikako ne smijemo dopustiti i protiv toga se žestoko borim. Riječ je o potpunoj privatizaciji obrazovanja koja počinje ubijati svaku različitost. Za petogodišnje obrazovanje, smještaj i hranu jedan student arhitekture u Britaniji mora platiti gotovo 88.000 funti. To je potpuno pogrešna obrazovna politika koju moramo mijenjati. Političari moraju shvatiti da je obrazovanje ključ svega.

Važnost arhitekata danas nije u zavidnom položaju. Što je razlog i kako se ta, uvjetno rečeno, negativna percepcija arhitekta današanjice može mijenjati?

- Mislim da ljudi više ne znaju što mi radimo i kakvu vrijednost možemo donijeti društvu. Čini mi se da ne shvaćaju da će, ako sagradimo bolje zgrade, imati bolje obrazovanje, ako izgradimo bolje bolnice, imat će bolju kvalitetu liječenja. Ista stvar je i s gradnjom stambenih objekata. U RIBA-u smo pokrenuli dvogodišnju kampanju pod nazivom “HouseWise” s ciljem da podignemo svijest o gradnji novih stambenih objekata. Proteklih godina u Velikoj Britaniji grade se skučeni domovi s malo prirodnog svjetla, što ima negativan utjecaj na zdravlje i kvalitetu života, a to je velikim dijelom upravo zbog toga što je uloga arhitekata umanjena i sve rjeđe arhitekti i dizajneri imaju priliku da osmisle kvalitetne projekte. U prošlosti su, posebice 60-ih, arhitekti okrivljavani za brojne propuste u stambenoj gradnji, nekada s pravom nekada i ne. Osamdesetih i devedesetih su se previše fokusirali na dizajn, zaboravljajući da je arhitektura puno više od toga. Mislim da danas arhitekti moraju biti više produkt menadžeri koji poznaju svaki dio procesa izgradnje.

Kako se ekonomska kriza odrazila na arhitekte u Britaniji?

- Pročitala sam podatak da je čak 35 posto arhitekata u Velikoj Britaniji proglašeno viškom od 2008. Danas je taj broj sigurno manji, ali i dalje je neosporno da smo imali dugu i bolnu recesiju. Ipak, mislim da je problem u tome da se ljudi s ekonomskom krizom ne nose na pravi način. Uporno negiramo energetske probleme s kojima se suočavamo.

‘Zgrade ikone’

Kako vidite arhitekturu u budućnosti i koji su njezini najveći izazovi?

- Nadam se da će u budućnosti arhitektura biti susretljivija, da će biti u mogućnosti odgovoriti na potrebe ljudi i društva u kojem nastaje. Nadam se i da ćemo imati manje “zgrada ikona”, od kojih neke opravdavaju taj status, ali većina zapravo uopće nije dobra. Svi znamo da veliki stakleni neboderi štete okolišu. Kada vidim velike staklene nebodere u Abu Dhabiju s klima uređajima, svaki put pomislim kako je to potpuna besmislica. Arhitektura budućnosti treba se orijentirati na projektiranje zgrada za potrebe ljudi, i to je njena primarna zadaća, a prije svega treba nam jasna strategija, razvojno planiranje i svjesno promišljanje o energetskim izazovima.

Trenutno ste u Istri. Koliko ste uspjeli vidjeti od hrvatske arhitekture i kakvi su vaši prvi dojmovi?

- Svidjelo mi se sve što sam do sada vidjela, posebice mi se sviđa miks starog i novog, iako nisam vidjela puno od moderne arhitekture. Mislim da je vaše kulturno naslijeđe jako privlačno, a netaknuta priroda nešto što morate sačuvati. Kad pomislim na Hrvatsku, uvijek se sjetim fantastične hrvatske arhitektice Zoke Zole koja je bila domaćin izložbe DiverseCity u Chicagu i koja tamo godinama radi velike stvari. Nedavno sam upoznala još nekoliko hrvatskih arhitekata, a nadam se da ću na konferenciji krajem rujna dobiti puniju i jasniju sliku o hrvatskoj arhitekturi danas.