Lonac je jedno od najzanimljivijih imena domaće ulične umjetnosti, kojom se počeo baviti još u osnovnoj školi. I nadimak Lonac, izveden iz prezimena Lončarić, vuče još iz tog vremena, kad mu baš i nije bio pretjerano drag.
Diplomirao je grafiku na nastavničkom odjelu zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti.
Nedavno se vratio iz Amerike, gdje je u New Yorku i u West Palm Beachu napravio dva rada na ulici, “stišaniji” rad u New Yorku, i figuraciju u punom smislu riječi, na Zapadnoj obali.
Leptiri iz kape
Njegov ulični mural “Pimplanje”, nastao u organizaciji riječkog MMSU, prestižni Widewalls proglasio je jednim od deset najboljih djela ulične umjetnosti na svijetu. Za prikaz čovjeka kako pažljivo izrađuje model broda pišu kako “oduzima dah” te da ga je “teško prestati promatrati”. Pohvala Widewallsa, kaže Lonac, draga mu je: “Vjerujem da je svakome drago vidjeti vlastiti rad uz imena umjetnika koje poštuje i prati. To mi je dokaz da se isplati investirati vrijeme u neke veće projekte”. I samom mu je, kaže, ovaj rad u Rijeci među najdražima, uz “Ronioca” na Medici i “Ribu” na zagrebačkom Rotoru.
U West Palm Beachu sudjelovao je na Festivalu Canvas Outdoor Museum, tamo je napravio golemi mural preko jednog zida zgrade koji se zove “I lost my shoe when I saw you”, odnosno “Izgubio sam cipelu kada sam te ugledao”. Prikazuje dječaka i djevojčicu kako sjede zajedno na klupi, pogledi su im se slučajno susreli, njemu je ispala jedna cipela, dok mu leptirići izlaze iz kape.
Lonac - I lost my shoe when I saw you from Silkfatblues on Vimeo.
Lonac priča: “Festival je imao određenu temu te su se prije realizacije morale slati skice od kojih bi organizatori izabrali najbolju za dani zid. Zid na kojem sam slikao vertikalno je raščlanjen prozorima te jednom vodoravnom linijom koja se proteže čitavim pročeljem, što mi je u početku stvaralo mali problem, no na kraju sam oko tog ‘problema’ uspio stvoriti samu priču”.
Neobična ptica
Rad u New Yorku, pak, mješavina je ribe i ptice, zove se “Strange Bird”, “Neobična ptica”, i nastao je spontano, u dogovoru sa stanovnicima toga grada, nevezano uz festival, kako govori Lonac: “Pored zida se nalazi dućan jedne gospođe koja između ostalog izrađuje pernate maske za Festival Burning Man pa mi se nekako činilo prikladnim vratiti se jednom od starijih motiva koje sam crtao dulje vrijeme - ribi. Za taj rad mi je trebalo svega tri jutra s obzirom na to da se dućan otvarao oko 10 prijepodne.”
Početkom prošle godine u jednom zagrebačkom je pothodniku “animirao” srce uz pomoć spreja i dvije stare cijevi, pred kraj godine je nastao njegov mural “Technicolor Dream”, u suradnji s njegovim kolegom Chezom 186, koji stvara djela posve drugačijeg, apstraktnijeg predznaka. Je li lakše raditi sam ili u tandemu?
“Lakše mi je raditi sam zbog tempa i načina izvedbe, no pozitivno je kod suradnji što me uče prihvatiti određeni kompromis na koji u suprotnome rijetko pristajem. Isto tako se zna dogoditi da crtajući s nekim tko ima totalno drugačiji pristup od mog, učim neke nove stvari te vlastiti rad počnem gledati na malo drugačiji način. U svakom slučaju, interesantno je spajati dva različita pristupa u jednom radu, jer se tako dobiva dodatna dimenzija”.
Za proteklu godinu, tvrdi kako je bila “posve luda”, za sljedeću da će biti “još luđa”.
Pozvan je na mnoge festivale, među ostalim u Portugalu, Švedskoj i Italiji, ali isto tako, nastavlja, “imam u planu raditi na svojim projektima koje sam započeo početkom prošle godine te naravno napokon realizirati seriju slika i grafika”. Naime, slika i u ateljeu, gdje radi crteže i grafike, te dalje tumači: “Zadnjih godina sam se dosta fokusirao na zidove i projekte izvan Hrvatske, tako da sam dijelom zapostavio rad u ateljeu, odnosno nisam imao vremena za serije radova koje bih mogao izlagati, ali radim na tome”.
Na kiši i snijegu
I stvaranje u ateljeu i stvaranje vani imaju svoje prednosti i mane. Vani ga, kako kaže napola u šali, “mnogo toga smeta, vremenski okvir, sunce, kiša i vjetar.
Osim toga, na velikom zidu nikad dovoljno vremena da budem apsolutno zadovoljan, rad na otvorenome otežava slikanje jer se boje tokom dana mijenjaju ovisno o tome je li sjena ili sunce”, no s druge strane, “najbolje je raditi vani, na svježem zraku, prostranosti, imaš osjećaj da si dio grada, a ne komad namještaja u ateljeu”.
Nestalnost radova, činjenica da mogu preko noći nestati, ne smeta ga toliko koliko ga je smetala ranije, dapače, “mislim da je to zdravo za ego”, kaže.
No, ono što ga zapravo najviše privlači demokratska je forma ove umjetnosti, umjetnost dostupna svima, pa tako kaže: “Slikanje na ulici gledam kao pričanje vica. Ako ne najaviš vic, već ga staviš u neki kontekst, reakcija će biti puno iskrenija, dok se izlaganjem u galeriji vic najavljuje i samim time gubi efekt iznenađenja. Možda je to zato što na izložbe i predstave odlazimo s određenim očekivanjima. S druge strane, na ulici nema posrednika, nema predgovora, već samo rad i promatrač. Naravno da poštujem radove kolega koji izlažu u galerijama jer isto radim i ja, no slikanje na ulici mi je i dalje puno zabavnije”.
Hrvatska ulična umjetnost proteklih je godina, a naročito lani, doživjela svoj vrhunac, prate je i mainstream mediji. Taj vrhunac, doduše, može biti i dvosjekli mač, jer je granica između umjetnosti i puke dopadljivosti postala tanka. Slaže se i Lonac: “Scena je, uistinu, dobro medijski popraćena. Trenutno još uvijek većinom nedovoljno kritički, kao da je svaki šareni zid remek-djelo. Odnedavno je street art postao i odličan posao za ugostiteljske objekte i turističku ponudu, isto tako odličan je i za razne udruge da povuku koju kunu iz državne blagajne da se malo ofarbaju neka pročelja zgrada, pa se tu i tamo nađe neki gradonačelnik kojem se ne svidi određeni motiv na nekom zidu i odluči da se radi o simbolu krive stranke. Sve se to miješa u street art. No, ja se ne vidim u takvim interesnim varijantama”.
Sprej kao kist
Je li se ipak zbog svega nabrojanog ulična umjetnost odlučila osloboditi stereotipa? “Čitajući različite članke na temu ulične umjetnosti, zaključio sam da kod nas većina uličnu umjetnost gleda kroz zastarjelu šablonu što dovodi do najdosadnijeg pitanja: je li to uopće street art.
Svaki pravac, pokret, stil s vremenom evoluira, nikad ne ostaje istim, tako da svakog umjetnika treba gledati zasebno, a ne ga stavljati u određenu ladicu. Naime, smatram da sama definicija umjetnosti ovisi o pojedincu te njegovom iskustvu koje mu uvjetuje dublje razumijevanje određenog umjetnika, stila, pravca ili umjetničkog djela.
Kod nas ne postoji neka konkretnija literatura koja se bavi poviješću hrvatske ulične umjetnosti, zbog čega nemamo niti konstruktivnu kritiku”.
A on sam nije prihvatio sva “pravila” scene pa kaže: “Grafiti su glavni razlog zašto sam se primio spreja, no dosta brzo sam se oslobodio određenih, po mojem mišljenju, nepotrebnih pravila te supkulture te pokušao koristiti sprej kao kist”.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....