ALEKSANDER LASLO Pisao je o arhitekturi s literarnom strašću

U najavi “Dana zagrebačke arhitekture” Društva arhitekata Zagreba svibnja 2013. Aleksander Laslo obilježen je kao legenda, prigodom predstavljanja “Arhitektonskog vodiča Zagreba 1898 -2010” kao ikona. Oba atributa pokrivaju ugled i važnost koje je stekao svojim istraživačkim, kritičarskim, spisateljskim i medijatorskim radom, kao neupitni i vrhovni autoritet za hrvatsku arhitektonsku kulturu.

I ne samo to: Aleksander Laslo (1950.-2014.) bio je čovjek misije. Nosio ju je s dostojanstvom, najvećom odgovornošću, ali i s radošću i ponosom, što se često razabiralo, ali o tome nije nikada htio razgovarati ni slušati - samozatajan i diskretan, kakav je bio. U svim prigodama, kad god je bilo riječi o javnom prostoru i gradu, uvijek se očekivala njegova riječ i željelo čuti njegov sud. No njegova izvorna preokupacija i strast bila je povijest moderne, iz koje je iskoračivao unatrag i unaprijed: u njezinu prapovijest, do sredine devetnaestoga stoljeća, ispitujući istodobno njezinu perspektivu, do današnjih dana. U lapidarnoj i sinteznoj formi svoje je uvide demonstrirao arhitektonskim vodičem Zagreba (2010.), koji uz primarnu funkciju orijentira ima i karakter antologije.

Antološke zbirke

Njegov prvi vodič, posvećen Donjem gradu u 19. i 20. stoljeću (1982.) još je danas nezaobilazan - kao izvor i priručnik. To vrijedi i za još pet sličnih vodiča, što ih je sustavno objavljivao u časopisima “Čovjek i prostor” i “Arhitektura”. No iza njih kriju se zapravo antološke zbirke. Laslo s jednakim znanjem predstavlja epohe, stvaralačke ličnosti i pojedine vrste u kojima se arhitektura u određeno doba esencijalno izražava. Velik dio njegovih tekstova posvećen je arhitektima, i to onima koji dotada nisu doživjeli temeljite, a kamoli monografske prikaze. Tako bez Laslova prikaza ne bi bilo izložbe o Aladaru Baranyaiju (1999.), ne bi bili ni potpuni veliki projekti Muzeja za umjetnosti i obrt: “Secesija u Hrvatskoj” (2003/04.) s njegovim uvodnim tekstom “Lica moderniteta 1898.-1918.” ili “Art decó, umjetnosti u Hrvatskoj između dva rata” (2011.) s tekstom “Scenografija za Poirota: okvir slike vremena”, pravim briljantom autentično laslovskog literarno-znanstvenog diskursa.

Na Laslovim bazičnim prikazima mogle su se razvijati specijalističke vizure. Taj kapital znanja, suda i kulture Laslo nije dospio “iskoristiti” debelim, tvrdo ukoričenim svescima monografija, ali je uistinu monografski predstavio najbolje stvaraoce hrvatske moderne arhitekture i kao da se zadovoljio “idejnim nacrtima” njihovih monografija. Potkraj osamdesetih i početkom devedesetih godina sve dublje počinje ulaziti u mikroambijente - bilo individualnih svjetova, bilo grada. Tako, primjerice, njegovi tekstovi o “zagrebačkom urbanom habitatu” ili o “modernom buržoaskom Zagrebu” iz 1992. i 1993. predstavljaju najbolje što je ikada napisano o ta dva komplementa zagrebačkog urbanog identiteta - u obliku krokija, što odgovara Laslovu temperamentu.

Uz faktografsko i povijesno znanje Laslo sve više iskazuje i literarni dar: tako je njegov esej posvećen Petrinjskoj ulici u Zagrebu briljantna parafraza stila karizmatičnog povjesničara Zagreba Gjure Szaba. A povijest parcele zagrebačke Izraelitske općine, što seže od Petrinjske do Palmotićeve ulice, prava je šerlokholmska priča o arhitekturi i urbanizmu, predstavljajući njegov kreativni raspon: od stroge encikopedijske natuknice do duhovitog eseja i lepršavog feljtona.

Potencijal Aleksandra Lasla uočili su njegovi europski kolege, teoretičari i kritičari u velikim centrima znanja i kulture, tako da je bio jedan od rijetkih naših autora kojega se sustavno pozivalo na suradnju. Upravo zahvaljujući njemu hrvatska je arhitektura afirmirana u europskom i svjetskom kontekstu, bilo na velikim izložbama, bilo u publikacijama, bilo na znanstvenim skupovima.

Grozničavi ritam

Od kraja 1980-ih Laslov angažman poprima ubrzan, gotovo grozničav ritam. Iz niza velikih izložbenih projekta izdvajam “Shaping the Great City” (1999.) koju je inicirala harvardska profesorica Eve Blau s ciljem predstavljanja arhitekture i urbanizma u srednjoj Europi u razdoblju od 1890. do 1937. Laslo je zbijeno i poantirano predstavio dvije epohe: 1880.-1918. i 1918.-1937. najvažnijim i najboljim ostvarenjima. Izložba je obišla kulturne metropole SAD i Europe, katalog-knjiga tiskana je na engleskom, francuskom, njemačkom i češkom, a na koricama zagrebačka je arhitektura predstavljena neboderom Slavka Löwyja u Gundulićevoj.

Golemi, razvedeni opus Aleksandar Laslo ostvario je takorekuć u svom slobodnom vremenu. U njegovu kurikulumu može se vidjeti da je od 1976. kao projektant radio u tri velike tvrtke: Industroprojekt, Ina-Projekt i Plan, potom kao savjetnik i pomoćnik pročelnice Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode Zagreba, a 2005. ga je, već nagrižena zdravlja, njegov stari prijatelj Slavko Dakić, pročelnik Gradskog ureda za strategijsko istraživanje, smjestio kao savjetnika, gdje je u mirnom ambijentu davao koliko stručni, toliko intelektualni doprinos studiranju nadasve kompleksnih problema, kojima se taj ured u to vrijeme bavio.

Intenzivno druženje

Bilo mi je zadovoljstvo i radost surađivati, pa i sprijateljiti se s Aleksandrom Laslom, najprije u ambijentu Društva arhitekata Zagreba, u redakcijama časopisa “Čovjek i prostor” i “Arhitekture”, osobito aktivnih i angažiranih 1980-ih. Kasnije smo surađivali u projektima Židovske općine Zagreb kojima je zamah 1990-ih i kasnije dao njezin predsjednik, dr. Ognjen Kraus: izložbama “Zagrebačka sinagoga - reliquiae reliquiarum” (1995. i 1996.), “Sinagoga i Zagreb” (2001.), “Natječaj za židovsku bolnicu u Zagrebu 1930/31” (2005.), najposlije u realizaciji kulturno-povijesnog vodiča “Židovski Zagreb” (2011.), na kojem smo radili više godina. U tom intenzivnom druženju upoznala sam i druge njegove dimenzije: velik interes za muziku i literaturu, puni opseg njegove sabiračke strasti, a i drugo: smisao za humor i zafrkanciju, sposobnost radovanja mnogočemu, od prirode do ljudi. Bio je čovjek istančana ukusa i “kulture srca”, kako to definira Walter Benjamin.

S tugom gledam debeli registrator u kojem se nalazi neobjavljeni rukopis s izborom njegovih najvažnijih tekstova, koji je tih dana na moj poticaj savršeno pripremio za tisak, ali nažalost nije dospio do izdavača. On ostaje obvezom, a nadam se i izazovom, koji Aleksander Laslo zaslužuje.

Snješka Knežević