49. ZAGREBAČKI SALON Od pozdrava na kineskom do stroja za poeziju - sve je to art

U sredini prostorije postavljen je metalni stroj, ubacite u njega pet kuna i on vam “ispljune” neku od pjesama 35 hrvatskih autora: od Tomice Bajsića i Ivane Bodrožić do Sime Mraovića i Branka Maleša, u izboru Marka Pogačara.

Poezija to go

To je projekt Matee Bronić “Poezija ekspress - poezija to go” i lako ga možete zamisliti negdje na zagrebačkim ulicama, na uglu Frankopanske i Ilice, na Zrinjevcu i Gornjem gradu. Metalna kutija pjesničkog džuboksa sada je postavljena u Tehničkom muzeju, u sklopu 49. zagrebačkog salona ove godine posvećenog primijenjenoj umjetnosti i dizajnu. Jedino bi uređaj prije puštanja u vanjski svijet, izvan galerijske izolacije, trebalo tehnički doraditi jer se već prvog dana blokirao i prestao izbacivati nove pjesme.

Tema ovogodišnjeg Salona prema konceptu Višnje Slavice Gabout pomicanje je granica komunikacije i nova mobilnost: u skladu s njom, odmah na ulazu u izložbeni prostor u Savskoj dočeka vas dobrodošlica ne tečnom kineskom jeziku, zvučna instalacija Nenada Laktašića, zapamćenog po instalaciji cvrčci na lanjskoj T-HT-ovoj izložbi u MSU.

Izrugivanje

Tada je izazivao zbunjenost i smijeh snimkom cvrčaka pred zgradom Muzeja suvremene umjetnosti usred zagrebačke zime, a sada je na četiri mjesta u gradu, u Tehničkom muzeju, na Autobusnom i Željezničkom kolodvoru te u Zračnoj luci Pleso, instalirao snimku s pozdravom na kineskom: “Dobrodošli na 49. zagrebački salon primijenjene umjetnosti i dizajna” izgovara Kineskinja istodobno na ulazu u glavni izložbeni prostor Salona i na tri glavna ulaza u grad za goste iz inozemstva. Tu su već nagrađivani plakati Borisa Ljubičića “Chopin 200” s pratećim videom i rad Helene Klakočar-Vukšić “Vlaga, Mraz i Stol”, koji čine strip objavljivan u Zarezu i videorad u kombinaciji stripa i animacije kojim se izruguje suvremenoj umjetnosti.

Kopanje po prošlosti

Danas nije in imati vlastite ideje, stvar je u tome da kopaš po prošlosti i koristiš remek-djela iz prošlih stoljeća, napravljena s istinskom strašću i predanošću. Znači li to da danas više nema remek-djela u umjetnosti? Kako da ne, ima ih puno, odgovara Helena Klakočar, pogotovo među autorima dobro povezanim s korporacijskim krugovima. U skladu s tim kopanjem po prošlosti, Đurđica Horvat izložila je svoju Campbellovu juhu: pedeset keramičkih posuda-konzervi juhe s natpisom Đuke’n Ceramic Soup.

Fotograf Luka Mjeda sasvim je u sadašnjosti u svojoj seriji “Take my photo” u kojoj slika prizore iz Pariza, Barcelone i Milana, gdje pred znamenitostima ljudi čine vječno isto: umjesto da uživaju u umjetnosti i neponovljivosti trenutka, fotografiraju jedni druge.

Tri izložbena mjesta

Socijalno najosvještenija i najkritičnija je Davorka Trumpić koja je izložila veliki plakat u visini ljudskog tijela na kojem je otisnut ugovor o radu: takav ugovor o radu u zemlji s gotovo 400.000 nezaposlenih i 60 posto nezaposlenih među mladima u kojem nije precizirano baš ništa: ali je radnik blanko potpisao ugovor i pristaje na sve što poslodavac ponudi. Pa i to da nikada ne sastavi taj ugovor i ne potpiše ga, kao što je ostalo izloženo na zidu u Savskoj.

Salon ostaje otvoren do 3. srpnja, a osim u Tehničkom muzeju, radovi su izloženi u Galeriji ULUPUH u Tkalčićevoj i u Galeriji Karas u Praškoj.